Kada se sretnu kineske borilačke veštine i pozorište

Ho Ai-Čeng vežba Taiđikuan, fotografija se koristi uz dozvolu.

Taj či je kineska borilačka veština koja se praktikuje širom sveta i koju koriste izvođači u različitim medijima, uključujući pozorište.

Poznata na kineskom kao Taiđi boks [太極拳, Taiđikuan na tradicionalnom kineskom], ova borilačka veština se razvila u Kini iz prethodnih taoističkih i budističkih praksi negde u 17. veku. U 20. veku bilo je pokušaja da se standardizuje Taiđikuan stvaranjem nacionalnih udruženja sa predstavnicima njihovih škola na međunarodnim sportskim događajima. Godine 2020. uvršten je na Uneskovu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva. Taiđikuan je takođe poznat po svojim medicinskim prednostima i može se videti kako se naširoko praktikuje u gradskim parkovima na kineskom govornom području i drugde.

Ali Taiđikuan se takođe koristi u scenskim umetnostima, bilo kao deo samog nastupa ili u metodologiji obuke. Globalni Glasovi su intervjuisali dvoje izvođača i istraživača koji proučavaju ukrštanje Taiđikuana i pozorišta. Ho Ai-Čeng je tajvanska naučnica koja je studirala u Francuskoj i istražuje upotrebu Taiđikuana kao prakse i filozofije u pripremi glumaca i pozorišnih predstava. Takođe je učila kinesku Kun operu na Tajvanu i radi kao pozorišni predavač, instruktorka Taiđikuana i glumica. Sada živi u Tajpeju.

Aleksandr Matis je švajcarski istraživač koji se školovao za istoričara i diplomirao azijske studije. Njegovo istraživanje se bavi globalizacijom kineskih borilačkih veština u kontekstu meke moći, sa posebnim fokusom na Afriku. On je suosnivač akademske mreže Martial Arts Project sa Ho Ai-Čeng. Bivši je Vušu sportista i predaje tradicionalne kineske borilačke veštine. Trenutno je gostujući naučnik na Nacionalnom univerzitetu Tajvana u Tajpeju.

Intervju je održan na francuskom putem elektronske pošte nakon dugih razgovora u jednom kafiću u Tajpeju.

Portret Aleksandra Matisa, fotografija se koristi uz dozvolu.

Filip Nubel (FN): Možete li da nam govorite o odnosu majstor-učenik u Taiđikuan tradiciji?

Aleksandr Matis (AM): Le lien est complexe et mouvant. Il diffère du rapport enseignant-élève qui existe aussi dans les arts martiaux chinois. Il se caractérise par un rite de passage sous forme de cérémonie relativement codifiée, le baishi 拜師, qui symbolise l’entrée dans la famille martiale à l’image d’une porte que l’on franchit. Le disciple accepte implicitement un certain nombre d’obligations comme celle de pérenniser l’héritage qu’il a reçu. La taille de la famille martiale modifie aussi les modalités et les rapports. Ainsi, un maître qui n’a qu’un ou qu’une disciple n’entretiendra sans doute pas le même rapport que certains maîtres de Taijiquan célèbres qui comptent des centaines de disciples répartis dans le monde. Il est possible de rencontrer des pratiquants ayant plusieurs maîtres. Dans ce cas, leurs maîtres ne dispensent généralement pas le même style. En général, cela implique le consentement du chacun mutuel des maîtres. Il peut y avoir aussi des contextes très spécifiques (un décès du premier maître par exemple).

AM:  Ta veza je složena i razvija se. Razlikuje se od odnosa nastavnik-učenik koji takođe postoji u kineskim borilačkim veštinama. Karakteriše ga ritual prelaska u vidu relativno kodifikovane ceremonije, baishi 拜師, koja simbolizuje čin pridruživanja porodici borilačkih veština, vrata kroz koja se prolazi. Učenik implicitno prihvata određeni broj obaveza kao što je nastavljanje nasleđa koje prima. Veličina porodice borilačkih veština takođe utiče na modalitete i odnose. Tako, majstor koji ima samo jednog učenika verovatno neće imati isti odnos kao neki slavni Taiđikuan majstori koji imaju stotine učenika svuda po svetu. Moguće je upoznati izvođače sa nekoliko majstora. U tom slučaju, njihovi majstori uglavnom ne predaju isti stil. Uopšteno govoreći, to znači da postoji obostrana saglasnost svakog od majstora. Takođe mogu postojati vrlo specifični konteksti (na primer, smrt prvobitnog majstora).

Portret Ho Ai-Čeng, fotografija se koristi uz dozvolu.

Ho Ai-Čeng (HAC) : Traditionnellement, l’enseignement de Taijiquan passe du maître aux élèves. Selon un adage chinois, « l’enseignement oral inspire la vraie compréhension » (kuochuan xinshou 口傳心授). Il faut enseigner avec le cœur. C’est à la personne qui l’enseigne de faire en sorte que soit conservée l’essence du Taijiquan. Néanmoins, « le maître initie l’apprenti mais sa technique dépend de l’effort de l’élève. «Tu peux guider un cheval vers l’eau, mais tu ne peux pas boire pour lui. » La maîtrise de la technique ne peut être acquise que par l’élève lui-même. Chaque maître porte des spécialités différentes dans la pratique. C’est nourrissant d’apprendre avec des maîtres différents. Ainsi Maître Wang Likun est clair : « Le Taiji n’est pas le trésor caché d’un maître, il appartient à tout le monde. Il faut le partager, et échanger entre pratiques différentes, pour en prendre le meilleur. » Le rapport du maître-disciple devrait être comme le mouvement spiral du Taijiquan. L’un a besoin de l’autre, vice versa. C’est dans cet esprit et mouvement là que tous les deux évoluent ensemble.

HAC:  Tradicionalno, podučavanje Taiđikuana prelazi sa majstora na učenike. Prema jednoj kineskoj izreci, „usmeno podučavanje inspiriše istinsko razumevanje“ (kuochuan xinshou 口傳心授). Morate da predajete iz srca. Na osobi koja podučava je da obezbedi da se sačuva suština Taiđikuana. Ipak, majstor inicira šegrta, ali njegova tehnika zavisi od truda učenika. Kako se kaže: „Konja možeš odvesti na vodu, ali ne možeš piti umesto njega.“ Vladanje tehnikom može steći jedino sam učenik. Svaki majstor u praksi ima različite specijalnosti. Zahvalno je učiti sa različitim majstorima. Stoga je majstor Vang Likun jasan: „Taiđi nije skriveno blago majstora, on pripada svima. Moramo ga deliti i razmenjivati različite prakse, da bismo izvukli najbolje iz njih. Odnos majstor-učenik treba da bude poput spiralnog pokreta Taiđikuana.“ Jednom je potrebno drugo i obrnuto. U tom duhu i pokretu ovo dvoje zajedno evoluiraju.

Ovaj video prikazuje stil Taiđikuana koji praktikuje francuski majstor Vang Likun:

FN: Kakvu ulogu igra Taiđikuan na Tajvanu?

AM: Que ce soit dans des structures associatives, des universités ou dans des modes plus informels, le Taijiquan est populaire à Taïwan. Il se pratique aussi dans certains parcs ou places publiques. Même si dans ces formes traditionnelles, il attire un public parfois d’aînés, il se pratique aussi par de très jeunes gens pour ce qui est de ses formes les plus sportives. Il est sans doute aussi l’un des arts martiaux les moins genrés. Ainsi, il est difficile de dresser le profil typique d’un pratiquant. Il existe cinq styles majeurs qui peuvent être appris dans le but de préserver la santé, mais aussi dans une voie sportive. Il y a notamment des compétitions nationales, un championnat du monde et le Taijiquan a même été sport de démonstration aux JO en 2008.

AM:  Bilo da je prisutan u udruženjima, na univerzitetima ili u neformalnijim oblicima, Taiđikuan je popularan na Tajvanu. Takođe se praktikuje u parkovima ili na javnim trgovima. Čak i ako u ovim tradicionalnim oblicima ponekad privlači stariju publiku, takođe ga u njegovim najsportskijim oblicima praktikuju veoma mladi ljudi. To je nesumnjivo i jedna od najmanje rodnih borilačkih veština. Stoga je teško napraviti tipičan profil izvođača. Postoji pet glavnih stilova koji se mogu naučiti u cilju očuvanja zdravlja, ali i na sportski način. Postoje nacionalna takmičenja, svetsko prvenstvo, a Taiđikuan je čak bio i pokazni sport na Olimpijskim igrama 2008. godine.

FN: Kakva je uloga žena u ovoj borilačkoj veštini?

AM: Même si ce n’est pas le cas de tous les arts martiaux chinois, les femmes sont très présentes dans le Taijiquan. Il y a des championnss célèbres et aussi des maîtresses. Que ce soit à Taïwan ou en Chine, les femmes maîtres ont toujours joué un rôle, même si elles demeurent moins nombreuses. Au 20e siècle, on peut penser par exemple à l'influence de Sun Jianyuan dans la diffusion du style Sun dans le monde, développé par son père Sun Lutang. Taiwan compte de nombreuses maîtres ou instructrices de taijiquan ou d’arts martiaux chinois de nos joursl. Le Taijiquan n’est donc pas genré et cette réalité est aisémeent observable à travers ausis une certaine parité parmi les pratiquants.

AM:  Iako ovo nije slučaj sa svim kineskim borilačkim veštinama, u Taiđikuanu su žene veoma prisutne. Ima slavnih šampionki kao i majstora. Bilo na Tajvanu ili u Kini, žene majstori su oduvek igrale ulogu, čak i ako ih i dalje ima manje. U 20. veku možemo govoriti, na primer, o uticaju Sun Ðianjuan na širenje Sun stila koji je razvio njen otac Sun Lutang svuda po svetu. Tajvan danas ima mnogo majstora ili instruktorki Taiđikuana ili kineskih borilačkih veština. Taiđikuan stoga nije rodno određen i ova realnost se lako uočava i kroz određeni paritet među izvođačima.

FN: Vi ste deo originalne inicijative koja primenjuje tehnike Taiđikuana u pozorištu. Kako nastaje ovo spajanje?

HAC: Il y a diverses façons d’appliquer les arts martiaux chinois au théâtre. Il y a des artistes qui les utilisent comme l’élément inspirateur ou prennent ses formes pour nourrir l’esthétique de leur création. Pour moi, j’envisage l’application du Taijiquan au jeu de l’acteur comme un processus d'«expérience vécue ». Durant le déroulement du jeu et celui du combat, l’acteur ou le combattant s’inscrit dans un processus de vie. Tous deux doivent effectuer des transformations de leur conscience.

Premièrement, avant d’entrer en scène, l’acteur se prépare pour entrer dans un état qui favorise un jeu créatif et pour avoir une présence capable de capter l’attention du spectateur. La technique du Taijiquan entraîne le pratiquant à avoir un « corps émerveillé » (shenling 身靈) et à obtenir une vigilance interactive. Puis, lorsque l’acteur interprète des émotions, il doit être capable de distinguer sa propre émotion de celle de son personnage pour parvenir à un jeu abouti. Pareillement, puisque le combattant entre dans une action lors d’une confrontation belliqueuse, au lieu d’être obsédé par l’envie de gagner ou de nuire à son adversaire, il est nécessaire de « s’abandonner et suivre l’autre pour accomplir le “dao” [la voie] véritable de l’art martial. Par conséquent, durant le processus du jeu de l’acteur et du combat, l’acteur ou le pratiquant en duel du Taijiquan fait l’expérience de son éveil intérieur en deux étapes : « état prêt à réagir » et « état qui engage une action dramatique ou conflictuelle ».

J’avais expérimenté le Taijiquan avec les élève-acteurs à l’université Franche-Comté en France. Ils étaient très curieux et enthousiastes pour découvrir une nouvelle technique du corps pour perfectionner leur jeu de l’acteur. Mais ce qui est dur est la lenteur. Lorsque on est tellement habitué à penser à mille choses à la fois et de tout organiser en avance dans notre société, les élève-acteurs se lassent facilement des mouvements lents ou parfois immobiles à certain moment. Pour dépasser cet ennui ou calmer l’agitation mentale, il leur est demandé de revenir dans le présent, de prendre conscience de leur respiration et d’effectuer les actions en pleine conscience. Par le souffle, on donne la direction à l’esprit. La conscience ne réagit pas aveuglément. En prenant le temps, on devient plus conscient de son corps et on découvre une autre dimension de soi. Lorsque cette expérimentation a été effectuée pendant la pandémie Covid 19, le résultat était spectaculaire. De nombreux élève-acteurs ont constaté que par la prise de conscience du corps, le Taijiquan aide à augmenter considérablement leur concentration, à favoriser une meilleure gestion émotionnelle dans leur jeu ainsi que dans leur quotidien. Lorsqu’ils continuent à prendre conscience de leur corps, le Taijiquan leur permet de laisser passer les impulsions les plus intuitives et de penser par leur corps.

HAC: Postoje različiti načini primene kineskih borilačkih veština u pozorištu. Postoje umetnici koji ih koriste kao element inspiracije ili uzimaju njihove forme da bi dopunili estetiku svog stvaralaštva. Što se mene tiče, ja posmatram primenu Taiđikuana na glumu kao proces „proživljenog iskustva“. Za vreme trajanja neke predstave ili izvođenja borilačkih veština, glumac ili borac je deo životnog procesa. I jedan i drugi moraju da postignu transformaciju svoje svesti.

Prvo, pre izlaska na scenu, glumac se priprema da uđe u stanje koje favorizuje kreativnu igru, da ima prisustvo koje je u stanju da privuče pažnju publike. Tehnika Taiđikuan obučava izvođača da ima „začarano telo“ (shenling 身靈) i da postigne interaktivnu budnost. Zatim, kada glumac izvodi emocije, on mora biti u stanju da razlikuje svoju sopstvenu emociju od emocija svog lika kako bi imao uspešan nastup. Isto tako, pošto borac stupa u akciju tokom sukoba nalik ratnom, umesto da bude opsednut željom da pobedi ili povredi svog protivnika, neophodno je da napusti sebe i sledi drugog da bi ostvario istinski dao [način] borilačke veštine. Stoga, tokom procesa glume kao i borbe, glumac ili izvođač Taiđikuan duela doživljava svoje unutrašnje buđenje u dve faze: „stanje spremnosti za reagovanje“ i „početno stanje dramatične ili konfliktne akcije“.

Ja sam iskusila Taiđikuan sa studentima glume na Univerzitetu Franš-Konte u Francuskoj. Oni su veoma radoznali i puni entuzijazma da otkriju novu tehniku tela kako bi usavršili svoje glumačke veštine. Ali ono što je teško jeste sporost. Kada smo toliko navikli da razmišljamo o hiljadu stvari odjednom, da sve unapred organizujemo u društvu, studenti glume se lako umore od sporih pokreta ili nepokretnosti u određenim trenucima. Da bi prevazišli ovu dosadu ili smirili mentalnu uznemirenost, od njih se traži da se vrate u sadašnjost, da postanu svesni svog disanja i da sprovode akcije pri punoj svesti. Kroz disanje mi usmeravamo um. Svest ne reaguje naslepo. Ako tome posvetite vreme, postajete svesniji svog tela i otkrivate drugu dimenziju sebe. Kada je ovaj eksperiment sproveden tokom pandemije Covid 19, rezultat je bio spektakularan. Mnogi studenti glume su primetili da im je kroz svest o telu Taiđikuan pomogao da značajno povećaju koncentraciju, da postignu bolje upravljanje emocijama u glumi kao i u svakodnevnom životu. Kada ostanu svesni svog tela, Taiđikuan im omogućava da dopuste najintuitivnijim impulsima da prođu, da razmišljaju kroz svoje telo.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.