„Treći svet“ i „svet u razvoju“ nisu identitet koji biramo: intervju sa fotoreporterom Šahidulom Alamom

Shahidul Alam at the PopTech 2011 conference

Šahidul Alam na konferenciji PopTech 2011 (PopTech / CC BY-SA 2.0)

Poznati bangladeški fotoreporter, aktivista i pisac Šahidul Alam počeo je da dokumentuje post-oslobodilački politički pejzaž Bangladeša 1980-ih godina, da bi se našao kao aktivista u pokretu za socijalnu pravdu koji će na kraju okončati devetogodišnju diktaturu generala Huseina Muhameda Eršada. Čak i bez aktivnog uključivanja u političku scenu, on je izgradio medijski ekosistem koji kontinuirano drži politiku odgovornom.

Alam je uhapšen u avgustu 2018. godine pod optužbom da je podsticao „studente da nastave pokret protiv vlade“ i bio je u pritvoru više od 100 dana pre nego što je pušten uz kauciju. Bio je jedna od ličnosti godine časopisa Time 2018.

Autor Globalnih Glasova Subhašiš Panigrahi intervjuisao je Alama tokom National Geographic Storytellers samita 2023. godine u Vašingtonu.

Subhašiš Panigrahi (SP): Šta vas je inspirisalo da postanete fotoreporter i aktivista za socijalnu pravdu?

Šahidul Alam (ŠA): Pošto sam bio iz porodice srednje klase, otišao sam na visoke škole i bio obučen za organskog hemičara u Britaniji, ali sam to ostavio radi fotografije i vratio se u Daku. Posle kratkog bavljenja modnom fotografijom i korporativnim oglašavanjem, ubrzo sam se uključio u politički pokret za rušenje moćnog generala.

Kao i mnogi drugi, nadao sam se da će moja nacija, koja je stekla nezavisnost nakon oslobodilačkog rata, postati egalitarna za prosečne građane. Po povratku u Bangladeš, bio sam uvučen u društveni pokret koji je bio usmeren na rušenje autokratskog i moćnog vojnog generala. Počeo sam da dokumentujem ovaj pokret. To mi je pomoglo da izbliza sagledam sociopolitiku, ulogu vojnih i moćnih elita i živote svakodnevnih ljudi, posebno autohtone zajednice i njihovu borbu. General je na kraju pao, ali sam nastavio da se bavim novinarstvom i aktivizmom.

U našem političkom sistemu, način da se uđe u politiku je bio preko novca i na mišiće. Nisam želeo da idem tim putem. S obzirom na kontekst, to mi ne bi omogućilo da postignem ono što sam uspeo da postignem. Stoga sam svesno stvarao entitete u različitim oblastima – medijima, obrazovanju i kulturi – koje aktivno intervenišu u politici. Ove institucije osiguravaju da političari i moćna elita ne mogu da se izvuku sa svojom indiskrecijom.

SP: Kakvu je ulogu tehnologija igrala u vašem radu?

ŠA: Fotografijom sam se bavio kada sam započeo svoju karijeru, prepoznajući njenu ogromnu moć. Da sam počeo danas, moj izbor bi bile društvene mreže. Dok smo se mučili sa razmenom informacija, shvatili smo da je jedan od načina da se suprotstavimo to da imamo moć interventnih alata. Nismo imali međunarodnu telefonsku liniju, niti smo je mogli priuštiti. Bilo nam je veoma teško da šaljemo slike jer tada nismo imali internet konekciju. Zato smo odlučili da delujemo samostalno umesto da čekamo na podršku vlade.

Godine 1994. kontaktirali smo holandsku organizaciju TOOL, koja nam je pomogla da uspostavimo oflajn FidoNet mrežu. Zahtevala je veoma jeftinu tehnologiju. Na primer, naš server je bio računar sa 16-bitnim Intel 80286 mikroprocesorom. Pošto nismo imali čak ni međunarodnu telefonsku liniju, kolege iz TOOL-a bi nas zvale dva puta dnevno iz Amsterdama. Imali smo elektronsko poštansko sanduče (DrikTAP) i ljudi u Bangladešu su mogli da se pozivaju na naš server lokalno. Koristili smo jeftine modeme, i svi ti mejlovi bi bili spakovani u elektronsko poštansko sanduče. Kada bi nas TOOL nazvao, ti mejlovi bi otišli ​​u Holandiju, bili raspakovani, poslati na internet i otišli ​​širom sveta. Koristeći obrnuti proces, primali bismo mejlove iz ostatka sveta na naš server u Daki, koji bi se zatim distribuirali na pojedinačne računare širom zemlje. Uspostavljanje ovog sistema pomoglo je povezivanju Bangladeša sa Latinskom Amerikom, Afrikom i drugima u Aziji.

Takođe smo postavili elektronske oglasne table za obaveštavanje i diskusiju o društvenim kampanjama, pitanjima ljudskih prava, zdravstvu i drugim nedostupnim informacijama. Mogli smo da uradimo više stvari kolektivno. Osnovali smo klub za elektronsku poštu i naučili ljude kako da je koriste i pretražuju pomoću pretraživača Veronica, koji je koristio Gopher protokol. Imali smo svoj prostor na internetu, ali je to bilo skupo — prenošenje fajla od 1Mb koštalo je 350 USD. Zato smo podučavali ljude da kompresuju i pretvaraju fajlove u tekstualne fajlove da bismo uštedeli troškove. Takođe smo uspostavili faks opciju kako bi ljudi iz ruralnih područja Bangladeša mogli da šalju poruke u druge delove sveta bez internet konekcije ili čak međunarodne pretplatničke linije (ISD). Ruralni regioni su se povezali sa glavnim gradovima.

SP: Kakvo je bilo internet iskustvo govornika bengalskog, posebno onih koji nisu tečno govorili engleski?

ŠA: Uprkos podsticanju smislenih razgovora, na elektronskim oglasnim tablama je bilo malo učešća. Učestvovale bi samo međunarodne nevladine organizacije i ljudi koji su tečno govorili engleski. Nismo imali bengalske fontove koji bi pomogli u lokalizaciji interfejsa. Zato smo počeli sa uvođenjem transliteracije bengalskog, pisanjem bengalskog latiničnim slovima. Odjednom su počeli da učestvuju oni koji su se ranije osećali ugroženi zbog interfejsa samo na engleskom – žene i ljudi iz ruralnih i marginalizovanih sredina – pretvarajući te table u prostor raznolikosti. To nam je pomoglo da shvatimo kako tehnologija može istovremeno da omogućava i ograničava stvari. Saznavanje o ovim strukturama moći inspirisalo me je da napišem tekst za portal Bytes for All pod naslovom „Kada modem košta više od krave“, što je i bio slučaj u to vreme.

Još uvek nismo imali opciju za unos bengalskog na mreži. Kompanije su tada počele da razvijaju svoje vlasničke alate, stvarajući više fontova i alata za unos. Ali sistemi unosa još uvek nisu pravilno standardizovani. Tada nam je bio potreban univerzalni sistem unosa. Kasnije smo počeli da razvijamo bengalski na Unikodu koristeći ad-hoc i gerilske taktike, a sa pojavom alata za unos, ljudi su mogli da čitaju i pišu na bengalskom na internetu.

SP: Kako je vaš rad uticao na to kako se doživljava „većinski svet“, i šta vas je navelo da uobličite ovaj termin?

ŠA:  Za vreme jedne moje izložbe u Belfastu, boravio sam kod prijatelja Iraca. Tokom tog boravka, njihova petogodišnja ćerka Karina i ja pričali bismo jedno drugom priče. Jednog dana, vratio sam se sa predstave, praznio džepove, a ona je stajala na vratima i zurila u mene. Kada sam je pitao zašto, rekla je: „ti si iz Bangladeša, ali imaš novac.“ Njeni roditelji su radili u sektoru razvoja i pomagali su Bangladešanima, ali ona je poznavala Bangladešane samo kao ikone siromaštva. Videti Bangladešanina sa novčićima u džepu za nju je bio oksimoron. To me je nateralo da pomislim kako petogodišnja devojčica odrasta u ovom društvenom i kulturnom prostoru gde ne može videti Bangladešanina kao ništa drugo osim ikone siromaštva. Shvatio sam da su stereotipe o mom narodu slepo stvarali beli fotografi sa zapada koji su došli u moju zemlju, imali dijareju dva dana, fotografisali trećeg i vratili se sa istim starim tropovima koje su propagirali. Ne možemo to promeniti osim ako pripovedači ne promene svoje priče.

Nazivaju nas „treći svet“ i „svet u razvoju“ – to nije identitet koji smo sami izabrali. Zemlje G8 predstavljaju 13 odsto svetske populacije, a ipak donose odluke koje utiču na zemljoradnika u polju u Bangladešu. A taj zemljoradnik ih nikada nije izabrao za naše predstavnike. Oni su bili prvi svet, a mi treći svet. Hteli smo da dovedemo u pitanje njihovu retoriku o demokratiji, podsećajući ih da smo mi većina čovečanstva i da želimo da budemo poznati po onome što jesmo, a ne po onome što nam nedostaje. Zato smo počeli da koristimo termin „većinski svet“ kao alternativu „trećem svetu“ i „svetu u razvoju“. Trebalo je vremena da to konačno postane uobičajenije u akademskim i javnim diskursima.

A gallery display form the 2021 edition of Chobi Mela, the international festival of photography in Dhaka, Bangladesh hosted by DRIK.

Izložba u galeriji tokom Chobi Mela 2021, međunarodnog festivala fotografije u Daki, Bangladeš, čiji je domaćin bio DRIK. Autor fotografije Rezwan. Koristi se uz dovolu.

Alam kaže: „znali smo da ako moraš da se boriš, potrebni su ti ratnici“. On je iskusio nasilje u mnogim ekstremima – napunjen pištolj uperen u njegovu glavu za vreme jednog režima i osam rana od uboda nožem u sledećem dok je bio u zatvoru tokom 107 dana. Njegova otpornost se ogleda u organizacijama koje je osnovao i čiji je suosnivač – agencija za fotografiju i biblioteka slika Drik Picture Library 1989. godine, prvi svetski diplomski program iz fotografije 1998. godine, Chobi Mela (prvi azijski festival fotografije) 2000. godine, i fotografska agencija Majority World 2004. godine (DRIK-ov pandan za latinoameričke, afričke i druge azijske zemlje).

Njegov rad nastavlja da ističe tri značajne oblasti koje često napadaju većinske vlade — medije, obrazovanje i kulturu. On i velika zajednica koju je stvorio rade na vršenju pritiska na politički prostor. Smeštene u zgradi od 10 spratova u Daki, ove organizacije nastavljaju da neguju slobodu izražavanja i lokalno novinarstvo u vreme kada mejnstrim medije u velikoj meri kontrolišu bilo političke partije, korporativna tela ili verske organizacije.

Intervju možete poslušati ovde:

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.