„Ovaj arapski život“: lično razotkrivanje „tihe“ arapske generacije

Autorka Amal Gandur. Fotografija se koristi uz dozvolu.

U knjizi „Ovaj arapski život“, memoari libansko-jordanske istraživačice i autorke Amal Gandur vode čitaoce kroz nijansirano ispitivanje složene istorije Bliskog istoka tokom proteklih pola veka.

Kroz svoje putovanje kao privilegovani član generacije koja je politički sazrela 1980-ih godina, Gandur nudi jedinstveni objektiv za sagledavanje zamršenosti ovog regiona. Od ranog zatišja 1970-ih godina do složenosti ere nakon protesta poznatih kao Arapsko proleće i saučesničkog ćutanja njene generacije, „Ovaj arapski život“ pruža bogati i prosvetljujući pregled dinamične prošlosti i sadašnjosti regiona.

U intervjuu preko e-maila za Globalne Glasove, Gandur ulazi dublje u teme svoje knjige i razmišlja o tekućim borbama i izazovima sa kojima se danas suočava region Bliskog istoka i Severne Afrike (MENA).

Intervju je uređen radi kratkoće i jasnoće.

Mariam Abuadas (MA): Tvrdite da su arapske pobune iz 2011. godine otkrile poteškoće u razmontiranju policijskih država u regionu Bliskog istoka i Afrike. Kako civilno društvo i sledeća generacija mogu efikasnije da se suprotstave ovim autoritarnim režimima?

 Amal Gandur (AG)U istraživanju kako bi civilno društvo moglo efikasnije da se suprotstavi autoritarnim režimima, moramo da budemo svesni bogatstva arapskog konteksta. Za početak, moramo ga definisati. Ova sfera obično uključuje nevladine organizacije, nezavisne političke partije, nedržavne zanatske i radničke sindikate, profesionalna udruženja, nezavisnu štampu, čak i privatni sektor. Ali u većini arapskih zemalja, civilno društvo je anemično i ima obaveze prema državi; mnogi njegovi akteri su neutralisani i njegov prostor je prepun nevladinih organizacija koje rade u svojim malim silosima.

Da bi bio efikasan u transformacionim promenama i/ili suprotstavljanju represiji, ovaj građanski ekosistem mora da pusti kandže, a policijske države su se pokazale veoma veštim u njihovom sečenju. To je složena dinamika.

Politika nikada nije statična, a realnost je da su naša vremena posebno fluidna. Pobune su možda propale u ovom prvom krugu, ali to važi i za režime. Nalazimo se u svojevrsnom ćorsokaku. Vladajući sistemi imaju ozbiljnu dilemu: oni su prilično sposobni za represiju, ali su potpuno nesposobni da ucine nešto za svoj narod.

Ali zaista treba da pazimo da ne generalizujemo, i da posmatramo svaku zemlju za sebe. Ne postoji jednoznačan odgovor.

 MA: Na osnovu vašeg razotkrivanja prošlosti i regionalnih razvoja danas, u kom pravcu zamišljate da se region kreće i gde se u toj budućnosti uklapa generacija „tihe“ arapske buržoazije?

AGRani su dani. Moramo da cenimo nepredvidivost trenutka i analiziramo region. Svaka zemlja i kutak arapskog sveta ima svoje posebnosti, ritmove i izglede. Ipak, možemo uočiti nekoliko novih obrazaca i trendova širom regiona.

Nalazimo se u postideološkom dobu na čudan način neopterećeni velikim ideologijama bilo kakve sklonosti, uključujući, usuđujem se da kažem, islamizam, koji krvari već duže vreme. Politička arena je potpuno obrisana. To je katarzično i dezorijentišuće.

Poslednjih godina, videli smo da je postislamizam počeo da jača na Bliskom istoku. A danas vidimo znakove da su saudijsko kraljevstvo i Islamska Republika spremne da daju zamah njenoj ekspanziji.

Putanja samog Izraela snažno sugeriše da smo u izuzetno opasnom trenutku kako za Izraelce tako i za Palestince. Nekažnjivost kojom izraelska država u potpunosti javno pokazuje svoj rasistički, antipalestinski i fundamentalistički karakter gotovo sigurno će izazvati velike krize između reke i mora, čije posledice mogu biti seizmičke.

A gde se u sve to uklapa tiha arapska „buržoazija“? Najviše sam skeptična kada je u pitanju moja „klasa“. Pokazali smo se kao tvrdokorni pragmatičari i posvećeni inkrementalisti. Možda smo veoma svesni hitnosti naših problema, ali ukoliko naši interesi nisu istinski ugroženi statusom kvo ili situacija ne postane neodrživa, pretpostavljam da ćemo se zadovoljiti tihim zalaganjem – ili nečim još manjim.

Korice knjige „Ovaj arapski život“. Fotografija autorke, koristi se uz dozvolu.

MA: Kako istorijski komentar u knjizi objašnjava narative o Arapima „koji ne ćute“ , neopevanim herojima koji su se suprotstavili statusu kvo? Šta je najveća lekcija koja se može ponuditi novoj generaciji koja rizikuje svoje živote na prvoj liniji protesta ili radi na odbrani građanskog prostora u regionu?

AGOh, čoveče! Sad mi slamate srce. Svakako se nadam da knjiga nije pogrešno shvaćena kao da na bilo koji način zanemaruje mnoge neopevane (i opevane) heroje koji krase našu savremenu istoriju. Oni se računaju i imaju svoje mesto u našoj priči čak i ako njihovi napori, na kraju, nisu uspeli da nas usmere ka sadašnjosti koja više obećava.

Ali svakako mislim da ovi junaci u svom kontekstu i vremenu zaslužuju više pažnje, a nedavno smo videli vrhunski naučni rad sa takvom svrhom i naglaskom. U ovom žanru se izdvaja delo Elizabet Tompson „Kako je Zapad ukrao demokratiju od Arapa“.

Što se tiče lekcija za one koji se bore na prvim linijama, malo ih je. Jedna od najvažnijih konstanti u našoj arapskoj nevolji je neprestano, često agresivno, strano mešanje u naše poslove. Ti aktivisti koje pominjete nemaju istinske regionalne ili međunarodne saveznike, a kada ih imaju, to je prolazan, ciničan i hirovit savez. To predstavlja pravu dilemu. Ne možete izolovati politička bojna polja.

Sami protesti, ma koliko glasni, česti i veliki bili, neće doneti promenu režima ili sistemske reforme. Mobilizacija nije organizacija, a bes nije strategija. Ključ za održivi građanski pritisak je organizovana politika: kampanje masovne neposlušnosti, sedenja, štrajkovi, agitacija, udruživanje radnika i profesionalnih tela i podsticanje neslaganja. Naravno, policijske države su posebno vešte u razbijanju ili fragmentaciji svega toga.

Videli smo aktiviste u više od jedne arapske zemlje kako brzo postaju puni samopouzdanja, čak i euforični, na prve naznake nevolja za režime. Oni imaju tendenciju da potcenjuju otpornost sistema, precenjuju sopstvenu snagu i pogrešno procenjuju nivo i obim neslaganja koji je potreban da bi se nametnuo ozbiljan razgovor sa državom.

Dakle, apatiji nije mesto na ovoj slici. Svaki centimetar je bitan i svaka mala pobeda je važna za kvalitet života ljudi.

MA: Preplićući svoje detinjstvo sa političkim kontekstom istorije regiona, koliko vam je bilo teško da pružite istorijsko objašnjenje događaja, a da istovremeno izbegnete ružičastu retrospekciju? Kako je ovo uticalo na vaš proces pisanja?

 AGSećanje je varljiv prijatelj. Mislite da je tu da vam da dubinu i perspektivu prošlosti, ali često vas izigrava. Bila sam svesna da, kada se osvrnem na svoje detinjstvo i tinejdžerske godine, moja sećanja mogu da ih predstave srećnijima i možda sa više nade nego što su zapravo bili. I moji prikazi starog Amana i Bejruta. Želela sam da budem verna toj neizvesnosti u tekstu. I tako, moji opisi su često prožeti opreznošću koja je svesna protoka vremena i oklevanja uma.

MA: Kako spisateljice mogu efikasnije da pripovedaju svoje priče u regionu u kojem su žene izložene visokom nivou autocenzure i suočene sa fizičkim i digitalnim napadima na njihovu slobodu izražavanja?   

AGTo je veoma dobro pitanje i, nažalost, nemam lake odgovore. Istina je da mi (Arapi i Arapkinje) živimo u veoma teškim uslovima. Pravila za sve su teška. Ono malo prostora za disanje koji imamo u velikoj meri zavisi od porodice, obrazovanja, prihoda, lokacije, društvenog konteksta, karaktera. A ono što je prilično loše za društvo u celini, još je gore za nas žene, iz svih očiglednih razloga.

To je prosto veoma težak posao. I ne postoji put ka napretku osim upornog, nemilosrdnog, spretnog protivljenja. Pogledajte šta su Iranke postigle u obrazovanju i na književnom polju, na primer, u proteklih 40 godina uprkos ratobornosti Islamske Republike i predrasudama samog društva. Pogledajte ih sada. Da li je to savršen trijumf? Naravno da ne; ali svakako jeste podvig. I to je poučno, ne samo o tome šta se može postići, već i o tome šta je potrebno da se napravi iskorak.

Nedavno su se širom arapskog sveta pojavile nove medijske platforme i organizacije za digitalna prava. Ova mlada generacija je zaista neustrašiva, pokazuje mnogo hrabrosti i kreativnosti kako u nepravdama tako i u zaobilaženju društvenih ograničenja i državne kontrole.

Nisam potpuni pesimista na ovom planu. To je priča koja se razvija. U tome zaista nema ništa statično.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.