Svet mora čuti glas iranskih žena

Žene skidaju hidžabe i mašu njima tokom sahrane Mahse Amini. Sakez, Kurdistan, 17. septembar. Snimak ekrana sa BBC News izveštaja. Fer upotreba.

Ime Mahsa (Džina) Amini postalo je borbeni poklič za milione ljudi širom sveta koji protestuju zbog ugnjetavanja koje iranska vlada sprovodi nad sopstvenim građanima. Haštag #MahsaAmini je oborio rekorde na društvenim mrežama po broju deljenja, a smrt Amini je podstakla pokret unutar Irana koji predvode žene i mlada generacija Iranaca odgajanih na društvenim mrežama i internetu.

Ovaj protest je jedinstven po tome što je to prvi put da su Iranci širom zemlje, različitog društveno-ekonomskog porekla i uzrasta, izašli na ulice sa primarnim zahtevom za pravdom za ženu i pitanje ženskih prava. Slogan protesta — „Žena, život, sloboda!“ — prvobitno kurdski moto, koji je preveden na persijski i ponovljen širom Irana i sveta — svedoči o ženskoj i feminističkoj prirodi ovih protesta.

Mahsa, 22-godišnja kurdska Iranka koja je sa porodicom bila u poseti Teheranu, hospitalizovana je u komi, nakon što ju je uhapsila „moralna“ policija zbog „nepriličnog hidžaba“. Mahsino hapšenje, a zatim i njena smrt 16. septembra izazvali su ogromno zgražanje u Iranu, a mnoge Iranke se identifikuju sa njenom situacijom.

Nilufar Hamedi, iranska novinarka, bila je jedna od prvih koji su objavili ovu priču. Objavila je sliku Mahse u bolničkom krevetu, cevi koje je povezuju sa aparatima za spasavanje života, i sliku njene porodice kako se grle u praznom hodniku bolnice nakon što su saznali da je u komi. Obe slike su postale viralne. Nilufar Hamedi je u međuvremenu uhapšena i ostaje u pritvoru.

Mahsina smrt posebno je odjeknula među Irancima, koji su imali slična iskustva ili strahove od proizvoljnog hapšenja od strane „moralne” policije. Mahsa je uhapšena dok je sa bratom izlazila iz metro stanice u Teheranu. Prema izveštajima, Mahsa i njen brat su pretučeni u trenutku njenog hapšenja.

Mahsa je nastavila da moli policiju da je ne hapse jer je strankinja i ne zna da se snalazi u velikom gradu. I ovo, kao i Mahsina nevinost, pogodilo je Irance, posebno one u provincijama, koji mogu da zamisle sebe ili svoje voljene u sličnoj i zastrašujućoj situaciji. Ovaj osećaj identifikacije doprineo je izlivu besa zbog nekažnjenog Mahsinog ubistva od strane „moralne“ policije.

Protesti zbog Mahsine smrti i odbijanje zvaničnika da snose i preuzmu odgovornost za ovu besmislenu smrt doprineli su gnevu, otpočinjanju žalbi zbog političkog statusa kvo i zahtevima za demokratijom.

Mahsina porodica je odolela pritiscima snaga bezbednosti da je sahrane tiho i noću. Umesto toga, sahranjena je u svom rodnom gradu Sakezu, u provinciji Kurdistan. Sahrana je privukla gomilu ljudi, uključujući žene koje su skinule svoje marame i skandirale protiv nasilja kojim se sprovodi obaveza nošenja hidžaba. Ove scene su od tada prikazivane širom zemlje i postale su viralne u Iranu i širom sveta.

Studenti univerziteta i ženske grupe takođe su pozvali na proteste, koji su nastavljeni uprkos ozbiljnim obračunima i nasilju sa namerom da ih potisnu. Žene su se sukobile sa snagama bezbednosti bez hidžaba i, u nekim slučajevima, spalile su svoje marame. Protesti su se proširili na najmanje 85 gradova u zemlji, sa ženama i omladinom na čelu.

Represivna taktika iz režimske knjige

U međuvremenu, iranske vlasti su upotrebile svoju uobičajenu represivnu taktiku kao odgovor na proteste širom zemlje. Video snimci na društvenim mrežama pokazuju kako bezbednosne snage napadaju demonstrante bojevom municijom i vazdušnim puškama, suzavcem i pendrecima. Branioci ljudskih prava, advokati, novinari i studentski aktivisti su uhapšeni u velikom broju. Broj uhapšenih branilaca ljudskih prava i studentskih aktivista raste, što otežava dokumentovanje.

S obzirom na prirodu ovih protesta koji su fokusirani na žene, na meti su posebno bile braniteljke ljudskih prava, feministkinje i studentske aktivistkinje. Uhapšeno je najmanje 50 braniteljki ljudskih prava i preko 25 studentskih aktivistkinja. Do 12. oktobra, snage bezbednosti su ubile skoro 200 ljudi od izbijanja najnovijih protesta.

Da bi se demonstranti sprečili da organizuju i dele video snimke protesta, pristup internetu je u velikoj meri ometen, a onlajn platforme i aplikacije, kao što su WhatsApp i Instagram, pa čak i video igrice koje uključuju onlajn komunikaciju, su blokirane.

Protesti su nastavljeni uprkos brutalnoj represiji vlade. Slogan protesta, veliki broj žena koje protestuju na ulici i zahtevi demonstranata, koji se fokusiraju na telesna prava kao i na političke promene i slobodu, privukli su pažnju sveta, posebno žena širom sveta koje se identifikuju sa borbom iranskih žena protiv patrijarhata i zahtevima za telesnom autonomijom.

Žene u Iranu preuzimaju kormilo u borbi protiv patrijarhata

Iranke decenijama zagovaraju rodnu ravnopravnost i koriste društvene mreže kako bi osigurale da se njihovi akti otpora odraze na širu publiku. Vida Movahed je stajala na sandučetu za komunalije u Ulici Enghelab (Revolucija), vezala maramu za štap i mahala njome pred masom 2017. godine. Njen čin protesta, koji je zabeležen na video snimku i postao viralan na društvenim mrežama, postao je inspiracija za bezbroj drugih žena u zemlji da učine isto. Ove žene su poznate kao „Devojke iz Ulice Enghelab ili Revolucije“.

„Potrebno je mnogo odvažnosti (ili hrabrosti) da se ovo (ili akcija) ponovo uradi“

Sepiedeh Rašnu je naveliko slavljena u julu 2022. godine jer se hrabro suprotstavila kontroloru nošenja hidžaba u autobusu. Snimak njenog maltretiranja u autobusu postao je viralan, a ubrzo potom je uhapšena. Državna televizija je tada sramno emitovala snimak njenog „priznanja“, na kome su joj oči izgledale prekrivene modricama.

Mahsina smrt samo je poslednja u dugom nizu zlostavljanja koje je Islamska Republika počinila nad ženama. Naravno, ženske grupe se organizuju na internetu više od jedne decenije kako bi podigle svest o diskriminaciji žena i sprečile rodno zasnovano nasilje. Njihovo oslanjanje na internet i društvene medije, s namerom stvaranja podrške i političkog zamaha za rodnu ravnopravnost u zemlji, stalno se povećava kako građanski prostor postaje sve više ograničen i zatvoren.

Instagram, koji nije bio blokiran u zemlji pre ove runde protesta, dugo je bio vitalna platforma za feminističke aktivistkinje. Korišćen je za podizanje svesti javnosti o seksualnom uznemiravanju i rodnoj diskriminaciji, kao i za zalaganje za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena.

Ne iznenađuje to da iranska vlada ne toleriše internet aktivizam, jer je decenijama neumorno radila na zatvaranju i ograničavanju svih vrsta građanskih prostora. Kao rezultat toga, mnogi branitelji ljudskih prava koji koriste društvene medije da bi zastupali svoje ciljeve ili izražavali svoje ideje suočavaju se sa posledicama.

U ovom trenutku, iranska vlada pokušava da ućutka glasove žena i svih disidenata kako na internetu tako i van njega kroz brutalni obračun koji se nastavlja.

Preko potrebna podrška Big Tech-a

Na sreću, globalna zajednica može pomoći iranskom narodu u njegovoj borbi za mirne demokratske promene. Prvo i najvažnije, trebalo bi da pozovu tehnološke kompanije da svoje alate i usluge stave na raspolaganje Irancima. Ove platforme i usluge su poslednjih godina blokirane američkim sankcijama, koje su ironično podstakle cenzuru iranske vlade na internetu terajući Irance da koriste nesigurne domaće platforme.

Međutim, nova licenca koju je izdalo Ministarstvo finansija Sjedinjenih Država i kojom se pojašnjavaju postojeća izuzeća od sankcija prebacila je lopticu na teren kompanija kao što su Google, Meta i Apple, dozvoljavajući im da Irancima daju svoje alate za komunikaciju.

Reakcija nekih tehnoloških kompanija je spora. Na primer, Iranci sa iPhone uređajima još uvek ne mogu da preuzmu preko potrebne VPN-ove iz Apple Store-a, što bi im omogućilo pristup internetu tokom ovih kritičnih dana. Dok vlada i američko ministarstvo imaju odgovornost da obezbede da tehnološke kompanije razumeju licence koje im omogućavaju da Irancima daju internet tehnologiju, tehnološke kompanije takođe treba da igraju proaktivnu ulogu u ovom pogledu.

Borci za slobodu iz celog sveta takođe treba da stave do znanja iranskom narodu da nije sam. Solidarnost, bilo u obliku izjava UN ili drugih međunarodnih tela i nevladinih organizacija, bila bi veoma dobrodošla aktivistima koji se suočavaju sa represijom Islamske Republike. Konačno, do promena u Iranu može doći jedino kroz neprekidne pokrete koje predvodi samo stanovništvo, ali međunarodna zajednica može pomoći da se osigura da iranske vlasti budu pozvane na odgovornost za svoje postupke i kršenje ljudskih prava.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.