Krčenje puta za LGBTQ+ osobe kroz sramotu, homofobično nasilje i zabrane

Ilustracija ljubaznošću Aiivell Sattar, koristi se uz dozvolu

Jul, koji je inače mesec sa najmanje aktivnosti u Kazahstanu, obeležila je brzopleta zabrana animiranog filma „Lightyear“, nastavka čuvene serije Volta Diznija i Piksara „Toy Story“, što je razočaralo desetine hiljada dece i uzbunilo još veći broj odraslih. Film su zabranili kazahstanski zvaničnici nakon peticije koju je pokrenuo Nurtas Adambaj, bivši glumac prvenstveno poznat po ulogama u kojima je odeven kao žena a sada samoproglašeni islamski moralista, zbog poljupca dva animirana lika istog pola. Usred ovog homofobičnog krstaškog pohoda koji je podstakao burne debate na internetu, Globalni Glasovi su imali priliku da razgovaraju sa Amirom Šaikežanovim, osnivačem LGBTQ+ zajednice Safe Space Almaty, i direktorom projekta samotestiranja na HIV za MSM i transrodne osobe u jednoj regionalnoj zdravstvenoj organizaciji.

Na pitanje o uskom fokusu njegovog projekta prevencije HIV-a, on napominje:

Epidemiološki, za svaku infekciju postoje određeni specifični načini prenošenja, a rizici preklapanja mogu biti veći za određene grupe. Što se HIV-a tiče, možemo govoriti o ljudima koji injektiraju drogu, na primer, jer proces direktno utiče na krvotok, o seksualnim radnicima, zbog fluidnosti seksualnih partnera, od kojih mnogi rado plaćaju dodatno za nezaštićeni seks, ili o muškarcima koji imaju seksualni kontakt sa muškarcima, jer retko koriste barijernu kontracepciju da bi se zaštitili, pošto je trudnoća isključena. Takođe se tiče transrodnih osoba, posebno transrodnih žena, zbog seksualne prakse ili činjenice da se mnoge od njih bave seksualnim radom. Zbog toga trenutno moramo da radimo sa ovim grupama.

Zajednički program Ujedinjenih nacija za HIV i AIDS (UNAIDS) procenjuje da u Kazahstanu živi oko 35.000 ljudi sa HIV-om, od kojih su 60 odsto muškarci.

Za ove grupe postoji problem stigme, kako društvene stigme tako i samostigme. Stigma HIV-a je sama po sebi široko rasprostranjena, ali kada joj dodate samostigmu, ona postaje još osetljivija, jer je jedno stigmatizovati druge zbog upotrebe droga ili ponašanja, ali nešto drugo kada je u pitanju vaš identitet, pogotovo zato što nije lako odvojiti sebe od svoje seksualnosti. Dakle, testiranje na HIV u slučaju određenih rizika ili sumnjivih simptoma često zahteva hrabrost, posebno u zemljama poput naše, gde obrasci muške socijalizacije mogu smatrati posetu lekaru znakom slabosti.

Ilustracija ljubaznošću Aiivell Sattar, koristi se uz dozvolu

Na pitanje o promenama u našem društvu, bilo pozitivnim ili negativnim, čini se da ima nekako optimističku viziju:

Rekao bih da vidim zajednički trend, a to je mobilizacija različitih građanskih grupa, uključujući LGBTQI+ zajednicu. Svedoci smo da dolazi do vidljivosti pojedinih grupa, koje apeluju na one koji su zaduženi za donošenje odluka: „Evo nas. Imamo određene probleme i želimo rešenja.”

Takođe bih rekao da su diskusije između različitih grupa definitivno u porastu, što je opet povezano sa sve većom vidljivošću određenih grupa, a uz to se čini da se pozivi na nasilne akcije usmerene na ove grupe smanjuju, barem što se tiče grupa koje pozivaju na prebijanje ili ubijanje seksualnih manjina, feministkinja i drugih.

Na pitanje o razlozima relativnog opadanja poziva na nasilje, on dodaje:

Verovatno je najvažniji razlog činjenica da su ljudi generalno počeli manje agresivno da reaguju na određene pojave, a ponavljane društvene rasprave trebalo bi da su odigrale konstruktivnu ulogu. Oni su svesni postojanja LGBTQI+ osoba, navikavaju se na ovu činjenicu, čak i ako radije ne bi da dolaze u kontakt sa njima u svom životu. Ovako funkcioniše vidljivost: ako su neki pre nekog vremena bili spremni da seku glave, sada ih mržnja retko tera na akciju. Ovo ni na koji način ne umanjuje činjenicu da postoji agresija i nasilje, da se ljudi napadaju, ubijaju, maltretiraju, a većine ovih slučajeva možda nismo ni svesni, jer se žrtve često ustručavaju da ih prijave.

Nažalost, nasilje rulje nad članovima organizacija za feministička ili LGBTQ+ prava poslednjih godina je postalo česta pojava. Samo 2021. godine dva skupa feminističke grupe Feminita u Šimkentu i Karagandiju napali su nasilni muškarci, od kojih su neki uzvikivali „Ubijte ih!”

Na pitanje o internetu, društvenim medijima i odgovoru virtuelnog sveta, Šaikežanov je rekao:

Društveni mediji takođe igraju vitalnu ulogu u razotkrivanju različitosti i vidljivosti, obezbeđujući, istovremeno, zajednički prostor gde su se preneli svi ti sporovi i svađe. Društveni mediji predstavljaju relativno bezbednije okruženje gde ljudi mogu da izraze svoje stavove i uključe se u diskusije, iako ono nije izuzeto od zlostavljanja i maltretiranja. Na društvenim medijima barem možete suspendovati ili izbrisati svoj nalog i postoje načini da se distancirate od tog okruženja, iako to možda nije tako lako jer smo previše u tome.

Ilustracija ljubaznošću Aiivell Sattar, koristi se uz dozvolu

Ali u Kazahstanu, da citiramo Doma Toreta iz „Fast & Furious“, mi nemamo prijatelje, imamo porodicu.

Sve zavisi od društvenih slojeva, obrazovanja i prosperiteta, ali ako ranije nije bilo sumnje da je otkrivanje nečije seksualnosti porodici loša ideja sa bolnim ishodima, sada ima mnogo slučajeva kada to nije tako. Zbog toga mislimo da smo ili grešili u vezi sa našim porodicama ili stvari polako idu na bolje. Lično mislim da su stvari sada definitivno krenule na bolje jer mnogi roditelji i deca imaju pristup informacijama, uzorima, kontekstu za diskusiju, i vidljivosti, jer nam društveni mediji omogućavaju da vidimo različite ljude. Sve u svemu, to je znak razvoja, put ka zdravijem stavu, jer znam mnoge porodice u kojima roditelj, ili oba roditelja, ili prihvataju svoju decu onakvu kakva jesu ili se barem trude da ih prihvate. S druge strane, ima slučajeva kada roditelji izbacuju svoju decu iz kuće ili ih, naprotiv, zatvaraju unutra, mnogi trpe nasilje, pa i seksualno nasilje, a takvi slučajevi, nažalost, uopšte nisu retki.

Zaista, imamo užasnu evidenciju anti-LGBTQ+ nasilja, koje se retko procesuira.

Rekao bih da je u svakom slučaju situacija sada bolja, jer se neki njeni aspekti konačno institucionalizuju. Ranije se nije imalo kuda, a sada su aktivisti naterali policiju ili progonitelje da reaguju na prekršaje, iako među policijom i dalje ima mnogo predrasuda i ocrnivanja kada su u pitanju LGBTQI+ osobe. Postoje i nevladine organizacije, organizacije za ljudska prava ili aktivisti izvan LGBTQI+ zajednice koji podržavaju žrtve i usmeravaju policiju, a oni su od suštinskog značaja za makar registrovanje pravnih slučajeva koji uključuju LGBTQI+ osobe. Iako pravni ishodi slučajeva mogu biti neočekivani, od suštinske je važnosti da se pravne pritužbe registruju i pokrenu krivični predmeti, kako bi se kasnije mogli pratiti ili pokrivati medijskim izveštajima.

Mada je promena možda spora, ona se definitivno dešava, čak i po pitanju stigme.

Jedna stvar koja mi je nedavno pala na pamet je činjenica da postoji stalna težnja da se nama kao naciji uopšte, a posebno LGBTQI+ zajednici, nametne osećaj „ұят“ [ur. sramota na kazaškom], o tome ko smo i kako treba da živimo. U poslednje vreme – a sve je to zahvaljujući aktivističkim pokretima – ljudi teže tome da prihvate dostojanstvo i ponos zbog onoga što jesu. Biti „Kazah“ i biti „gej“ izgledalo je međusobno isključujuće, ali polako postajemo svesni svojih prava, sopstvene vrednosti. Ljudi koji prihvataju i veruju svojim identitetima i unutrašnjim vrednostima su oni koje ne mogu slomiti ni u jednom sistemu, i ne radi se samo o seksualnosti, nego i o onima koji se zalažu za svoje ideje i uverenja bez obzira na okolnosti.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.