Kijanuš Ramezani: Putovanje političkog karikaturiste u egzilu

Kijanuš Ramezani.  Autorka fotografije: Miia Sirén. Koristi se uz dozvolu.

Godine 1989, 16-godišnji Kijanuš Ramezani proživljavao je nezamislivu tugu nakon što je neočekivano izgubio oca u jednom od ozloglašenih iranskih zatvora. Njegovu muku je pogoršavala transformacija stvarnosti oko njega, u kojoj ga je država lišila glasa, kulture i načina života nakon Islamske revolucije 1979. godine.

Tada nije ni slutio da će ga njegova osetljivost, kreativnost i žeđ za pravdom odvesti od njegovog voljenog Irana u dijasporu, gde će postati jedan od najistaknutijih evropskih političkih karikaturista i glas koji govori umesto miliona Iranaca koji su, poput njega, bili ućutkani ugnjetavanjem od strane svoje vlade.

Trideset pet godina kasnije, Kijanuš je višestruko nagrađivani politički karikaturista i romanopisac koji od 2009. godine živi u Francuskoj, gde je 2010. godine dobio politički azil i sada je izbeglica pod francuskom zaštitom.

Njegove uređivačke karikature pojavile su se u listovima La Croix, The Guardian i Courrier International, među nekoliko drugih evropskih i međunarodnih medija. Takođe je dobio nekoliko nagrada od početka svog azila, uključujući između ostalih Međunarodnu nagradu za uređivačke karikature 2012. godine, Nagradu za umetničku hrabrost Međunarodnog festivala stripa u Angulemu 2018. godine i međunarodnu nagradu Liber Press 2022. godine.

Kijanuš je razmišljao o ključnim prekretnicama na svom putu umetnika koji živi u egzilu i događajima koji su doveli do tog egzila u razgovoru za Globalne Glasove preko Zuma.

Turbulentan početak

Koristi se uz dozvolu.

Kijanuš je proveo dečaštvo zarobljen između dve realnosti: bezbednosti svog doma u Raštu, glavnom gradu provincije Gilan na iranskoj obali Kaspijskog mora, gde je bio okružen svojom širom porodicom, i spoljašnjeg sveta, gde je vlada nametnula stroga pravila koja su građani trebali da prate.

Kao i milioni druge dece, odrastao sam u dva paralelna i apsolutno različita sveta. Jedan je bio unutrašnji svet moje porodice, koja je nastojala da zadrži neke suštinske aspekte slobodnog života koji su poznavali pre takozvane islamske revolucije, iako su posledice bile veoma teške i okrutne. S druge strane, postojao je javni život.

Morao sam da štitim svoju porodicu lažima, jer su u školi ponavljanjem ratne propagande pokušavali da nam kažu ko smo. Ponekad su nas pitali da li kod kuće imamo video plejere, karte za igranje ili alkohol.

Zloupotrebili su ratnu situaciju da zaista isperu mozak našoj generaciji.

Kijanuš, kao osetljivo dete, u mladosti je bio veoma svestan onoga što se dešavalo oko njega. Bilo je teško ignorisati stvarnost, pogotovo što njegov otac nije mogao da prihvati nepravdu koja im je nametnuta kao rezultat Islamske revolucije 1979. godine.

Njegova osetljivost se pretvorila u bes nakon što je njegov otac iznenada umro u zatvoru 1989. godine, kada je Kijanuš imao samo 16 godina, otprilike u periodu masovnih pogubljenja iranskih političkih zatvorenika 1988. godine:

Moj otac je bio buntovnik. Nikada nije prihvatio bilo kakvu pokornost, i kao rezultat toga, snosio je posledice. Otišao je u zatvor kada sam bio tinejdžer i tamo umro. Niko nije znao zašto. Nikada nismo razumeli šta mu se desilo, to je za nas do danas ostala misterija.

Život političkog karikaturiste u Iranu

Koristi se uz dozvolu.

Upisao se na Univerzitet Gilan i započeo studije hortikulturnog inženjerstva. Svoje umetničke radove izlagao je kao brucoš, a ubrzo nakon toga počeo je da objavljuje svoje karikature u lokalnim novinama. Na kraju je napustio inženjerstvo u korist crtanja. Njegova umetnost je postala i njegovo oružje i njegov glas:

Srećom, bio sam dobar u crtanju. Uvek sam imao neku sliku u mislima. Znao sam da želim da mi politička karikatura bude karijera. To je bilo nešto što sam mogao da radim, nešto kroz šta sam mogao da se izrazim. Video sam mnogo nepravde u društvu i koristio sam svoje karikature da se suprotstavim svim tim nepravdama.

Biti karikaturista u Iranu bio je izazovan poduhvat zbog brojnih crvenih linija.

Karikaturiste u Iranu nadgledaju i režim i Iranski dom karikature, organizacija koja uspostavlja standarde za sve karikaturiste. Kijanušu nije bilo dozvoljeno da radi jer nije mogao da se pridržava pravila. U finansijskim problemima i pod direktnim i prikrivenim pretnjama njemu i njegovim najmilijima, okrenuo se jedinom dostupnom izlazu — javnim galerijama. Međutim, čak je i to postalo previše rizično:

Veoma sam se trudio da objavim svoje radove, ali da bih to uradio, shvatio sam da kao i svaki drugi karikaturista moram da sprovodim autocenzuru.

Znao sam da ću biti blokiran ili izbačen sa mnogih mesta, ali jednostavno nisam mogao da prihvatim pravila. Znao sam da postoje veliki rizici, ali nisam mogao da se zaustavim. Bio je to jedini prozor za disanje.

Nikada nisam imao bilo kakvu motivaciju da napustim svoju zemlju sve do 2009. godine, kada je država postala toliko nasilna i uplašena od svega da je ubijala, zatvarala i mučila mirne demonstrante zelenog pokreta. Posle nekoliko meseci, redom su dolazili za mojim prijateljima. To me je pogodilo i nisam više mogao da ostanem neutralan. Posle toga sam shvatio da rizikujem i da moram da odem.

Putovanje jednog izbeglice

Koristi se uz dozvolu.

Kijanuševo putovanje u dijasporu je počelo tamo gde je brzo postao svestan realnosti izbeglištva u stranoj zemlji:

Kada sam stigao u Francusku, shvatio sam da u društvu i medijima postoji užasna slika o izbeglicama, posebno među desnicom u Francuskoj.

Uprkos činjenici da sam patio kao i svaki drugi izbeglica jer sam bio u zemlji u kojoj nisam znao ništa, čak ni jezik, odlučio sam da projektujem snažnu sliku o sebi. Moja beda se udvostručila, ako ne i utrostručila. Trebale su mi najosnovnije stvari da bih živeo i preživeo, ali sam takođe morao da izgledam snažno i da se pretvaram da je sve u redu. Osećao sam da sam delom odgovoran za sliku koju pravim o sebi i drugim izbeglicama.

To mi je pomoglo u održavanju svog profesionalnog rada. Pronašao sam put kroz novinare bez granica i onda sam polako mogao da pronađem svoj sopstveni put.

Međutim, tih dana me je obuzimala nostalgija. Svake noći su mi nedostajali moj rodni grad i moja porodica. Bila je to borba, ali nisam mogao da dozvolim da se raspadnem.

Svakodnevni život karikaturiste u egzilu

Od 2019. godine Kijanuš ima nedeljnu kolumnu u jednom od najstarijih francuskih listova, La Croix, u kojoj crta političke karikature o Francuskoj, ali redovno crta i karikature o Iranu.

Biti karikaturista nije posao od 9 do 5. To je više posao koji se radi 24 sata, sedam dana u nedelji, bez vikenda ili odmora. Stvari se mogu desiti u bilo kom trenutku, i on mora stalno biti spreman da ponekad stvori nešto u vrlo kratkom roku.

Na sreću, posmatranje sveta oko sebe daje mu mnogo materijala iz kojeg može da crpi inspiraciju:

Da biste bili politički karikaturista, morate biti filozof i posmatrač sopstvenog društva i celog sveta. Živimo u svetu u kome se svakog sata nešto dešava.

Mislim da je za karikaturiste ključno da imaju pristup stvarnom izvoru materijala. A za mene, kao nekoga ko više ne živi u Iranu, ja moram da verujem svojim izvorima koji tamo žive, i prateći ih mogu da dobijem ono što mi je potrebno da bih bio politički karikaturista.

Kijanuš stvara neverovatna umetnička dela sa mnogo detaljnih finih linija, ali nikada ne koristi tekst. Njegov rad izaziva emotivne reakcije, a on želi da prenese poruku isključivo kroz svoju umetnost:

Lično, ne koristim reči u svojim karikaturama. To je izazov koji sam sebi postavio, ponekad se kajem, ali do sada mi je uspevalo. Svoju poruku želim da izrazim samo slikama. Ne morate da čitate ili da znate jezik da biste razumeli karikaturu. Ona ima svoj jezik, univerzalni jezik.

Pratite nas za još Kijanuševog umetničkog rada i razmišljanja o najnovijim događajima u Iranu.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.