Jamajkanski umetnik Ričard Natu se ne izvinjava zbog svoje potrebe da stalno istražuje različite žanrove i prikuplja nove ideje i inspiraciju. On nastavlja da se kreće, gde god da ga tema odvede.
Natu je rođen 1993. godine u Speniš Taunu, gde i dalje živi i radi u svetlom ispunjenom ateljeu od 13 kvadratnih metara. Privukla ga je umetnost dok je bio u srednjoj školi a počeo je da izlaže 2012. godine. Diplomirao je na Karipskoj školi za arhitekturu na Tehnološkom univerzitetu u Kingstonu a 2017. godine je završio specijalizaciju u Vermont studio centru u Sjedinjenim Državama. Učestvovao je na nekoliko izložbi u Nacionalnoj galeriji Jamajke, uključujući Bijenale Jamajke 2014. godine, kao i na izložbama Mladi talenat 2016 i Digital (2016). Od tada je nastavio da izlaže, uključujući Lost in the Echo (Izgubljeno u ehu; 2016), Sensory (Čulno; 2019), Fragility (Krhkost; 2019) i Fragility II (2019). Dobitnik je Premijerovih omladinskih nagrada za 2020. godinu u kategoriji umetnosti i kulture.
Sela sam da popijem čaj sa Natuom u čajdžinici zdanja Devon Haus u Kingstonu, da saznam više o tome kako se njegov rad razvija, čak i usred globalne pandemije.
Ema Luis (EL): Da li ste zaista počeli kao umetnik radeći dizajne [mini] autobusa?
Ričard Natu (RN): Kada sam bio u srednjoj školi Arden u Kingstonu, jedan moj prijatelj je radio dizajn u stilu grafita, sa T-kvadratom. Pokazao mi je kako se to radi, i počeo sam da pravim sopstveni dizajn od vinila, istog materijala sa kojim je radio moj prijatelj. To su bile nalepnice. Otišao sam u servis za presvlačenje automobila, [pitao] za posao i bio tamo preko leta. Radio sam mnogo autobusa tamo, [uključujući] male oznake i nalepnice, i probao da ih prodam vlasnicima autobusa. Svidelo im se to što radim.
Rekli su mi, ‘Želim da uradiš dizajn za taj autobus.’ U to vreme, veliki dizajn je bio ‘bashment’ [sleng za žurku u denshol muzici] i ‘Bashment Granny’ [naziv za veoma popularan ‘roots play,’ farsičnu pozorišnu produkciju koja se obično bavi društveno relevantnim temama].
Bili su kao neka franšiza, sa oko pet ili šest ‘Bashment Granny’ autobusa. U Voterhausu je bio neki vlasnik autobusa koji je svoja vozila označio kao ‘Liquid’ (Tečnost). To su bili ‘hype’ autobusi, u kojima je bilo puno muzike i uzbuđenja, pa bi ih putnici čekali.
Došlo je do toga da bih ušao u autobus da idem u školu a ‘dukta’ [kondukter] bi mi rekao: ‘Želim da uradiš nalepnicu za ovaj autobus, možeš li to da mi napraviš dok se ne završi vožnja?’ Tako da bih počeo da radim dizajn dok se vozim autobusom i završio bih ga, a oni bi mi platili na kraju vožnje i zalepili bi ga. Ti su bili na karoseriji autobusa [i] zvali se ‘tetovaže’ — ekstravagantni dizajn.
EL: Šta se potom desilo?
RN: Imao sam rivala, Majkla Talbota. Još uvek smo najbolji prijatelji — prijateljski rivali. Pozvali su nas da napravimo izložbu slika na nekom kreativnom događaju u parku Houp Gardens u Kingstonu, koji je organizovala Antoanet Kembel iz bara Spik Izi Jamajka. To je bila naša prva izložba ikada, 2011. godine. Još smo bili u školi, u šestom razredu.
EL: Kakve su bile te slike?
RN: Uradili smo mnogo slika u stilu Tima Bartona. Mnogo mojih ličnih priča je bilo na tim slikama. Imao sam rad pod nazivom ‘Pseudo-srećan’ — čovek sa iskrivljenim osmehom, ali unutra je bilo mračno. Prolazio sam kroz razne stvari u životu u to vreme.
Moje stvaralaštvo ima element fantazije. Ipak, nisam bio tako dobar u crtanju kao Majkl. Tražio sam drugačiji stil koji predstavlja ‘mene’ da nas ne bi poredili jednog sa drugim. Dok sam bio pripravnik u Nacionalnoj galeriji pripremajući se za Nacionalni bijenale 2012. godine, izbliza sam video rad umetnice Džasmin Tomas-Girvan. Od tada pa nadalje je ona imala najveći uticaj na moj rad. To je moćno! Čak sam uradio jednu ili dve slike sa crvenim vrpcama koje je ona upotrebila u instalaciji ‘Dreaming Backwards’ (Sanjanje unazad), koja je pobedila na Bijenalu.
U svom najnovijem stvaralaštvu, počeo sam da proučavam Frensisa Bejkona. On ima tu tamu koju sam prvo istraživao u radu Tima Bartona; sada sam otišao malo dalje. Uvek me je zanimalo da svojom umetnošću istražujem ljudski um. Čitao sam Karla Junga: ‘The Human Shadow’ (Ljudska senka) [i] počeo da se pitam, ‘Kako izgleda tama?’ Tako sam 2021. godine napravio virtuelnu izložbu pod nazivom ‘Teeth’ (Zubi) — bila je super-ekspresionistička! — istovremeno sa još dve izložbe, u septembru i oktobru.
EL: Ispričajte mi o ove tri istovremene izložbe.
RN: Nedavno sam počeo da slikam figure. One deluju melanholično. Pokušao sam da izrazim to da tama ne treba da vam zamagli vid. Tako započinje razgovor o potpunom prihvatanju toga ko ste vi.
I tako, uradio sam izložbu o spasenju, izlasku iz depresije. To je dirljiv narativ, gde vi pratite figuru i vidite gde se ona nalazi. Boje počinju da postaju svetlije kako ona dostiže nadu:
As I stepped further into the world I was engulfed by its messages. I paused to realize the depths I was under and it was then that a friend brought me the light. #silentecho #rabbit #cliff #art #pen #ink #illustration #darkness pic.twitter.com/7N27VabM6F
— Professor Richard Nattoo (@djsinista1) March 22, 2020
Kako sam zakoračio dalje u svet, zahvatile su me njegove poruke. Zastao sam da bih shvatio u kakvim sam dubinama i tada mi je prijatelj doneo svetlost. #silentecho [tihi eho] #rabbit [zec] #cliff [litica] #art [umetnost] #pen [hemijska olovka] #ink [mastilo] #illustration [ilustracija] #darkness [mrak]
— Profesor Ričard Natu (@djsinista1) 22. mart 2020.
Poslednja izložba je bila o mom ocu koji nas vodi na pecanje [kao decu]. Radilo se o vezi sa vodom i prirodom.
EL: Kako vas je inspirisao životinjski svet? Mnogi od vaših ranijih akvarela su prikazivali životinje i ptice.
RN: Životinje imaju jednostavnost u kojoj uvek uživam. I dalje ih slikam. Lisica je upravo takva kakva jeste — čista i neokaljana. Paunovi su ono što jesu. Radi se o tome da ja pokušavam da razumem sopstvenu ljudskost, jer su ljudi tako emocionalno složeni. Slikao sam morski život zaista brzim potezima — shvatam njegovu suštinu.
EL: Kada su u pitanju ljudi, kako vidite današnji prikaz crnaca u umetnosti?
RN: Ima tako puno slika u stilu Kerija Džejmsa Maršala: ljudi sa veoma tamnom kožom — tamnocrnom, ne smeđom — preteralo se u tome. Ja želim da radim nešto drugačije.
Nasmrt sam uplašen da ću se zaglaviti u toj jednoj fazi. Zato sam počeo da slikam figure, jer je to za mene bilo najteže. Prekoračio sam tu prepreku. Ljudi, kolekcionari na primer, žele da se vratite unazad i da slikate ono što ste ranije radili; ali meni se sviđa da idem dalje i da radim na novim stvarima. Morate da nastavite da slikate ono što vas kao umetnika čini srećnim. Ja sam srećan što sam pronašao tu iskru — a ne samo da slikam ono što znam da bi se prodalo i što ‘radi’ u svetu umetnosti.
To mora da bude istinito; ako nije, ljudi će to prozreti, a onda ne možete o tome da govorite kako treba. To morate da budete vi.
EL: Kakvi su vaši planovi za sledeću etapu vašeg umetničkog puta?
RN: Radim na knjigama za decu [i drugim stvarima] da bih plaćao račune, i nastaviću da to radim. Kod njih ima nekakve hirovitosti. Prosto su zabavne. Radim na još jednoj knjizi, pišem i ilustrujem.
Radim dosta digitalnih stvari [poput] logoa i omota albuma. To razdvajam od onoga što radim za izložbe, što dolazi direktno iz moje ruke, sa bojom — magične stvari. Radim akvarele — slikanje uljem je zastrašujuća stvar. Želim da još neke radove prikažem u međunarodnim galerijama i izložbama. U svetu umetnosti sve se svodi na veze, tako da i dalje radim na tome. Sa svojom umetnošću, želim da radim stvari koje drugi ne rade.
Imam još neke lude ideje.