Naša nova normalnost ne mora biti diktirana monopolima informacione tehnologije

Autor fotografije Gabrijel Vaskes/Flickr (CC BY 4.0)

Ovaj članak čiji je autor Erik Uerta Velaskes prvobitno je objavljen na sajtu Comunicares, a lektorisana verzija se objavljuje uz dozvolu na Globalnim Glasovima.

Tokom pandemije COVID-19, čini se da vesti, posebno one koje se odnose na sektor telekomunikacija u kojem radim, otkrivaju da je “nova normalnost” posle COVID-a ona u kojoj će informaciono-komunikacione tehnologije (IKT) igrati značajnu ulogu. Ovo je posebno uzrokovano najgorim pojavama povezanim sa nadzorom, kao što je veštačka inteligencija.

Izgleda da smo u stanju da preživimo zahvaljujući Amazonu ili neverovatnoj mogućnosti da se sva kretanja prate preko naših mobilnih telefona, ili da uz pomoć IKT-a deca mogu i dalje da imaju nastavu bez obzira da li je to iskustvo ispunjujuće ili ne.

Ali nova normalnost ne mora da bude diktirana monopolima informacionih tehnologija i njihovog diskursa o prednostima 5G, veštačke inteligencije i Big Data koncepta. Nova normalnost može biti ona koja nas približava prirodi, a domorodačke i seoske zajednice su sjajni učitelji koji nam mogu pomoći da to postignemo.

Ja imam sreću da radim sa domorodačkim zajednicama u Meksiku, zato što sam u karantinu u ruralnoj oblasti. Otpornost ovih zajednica, ne prema virusu nego prema opsadnom stanju koje je stvorila pandemija, je impresivno. Mnogi od njih nastavljaju sa svojim svakodnevnim životima bez većih promena (izuzev zatvaranja zajednice za pridošlice).

Fotografija zajednice iz Santa Marija Javiče, Oahaka, Meksiko; autor Erik Uerta Velaskes.

Kada mi neki novinari izražavaju zabrinutost što deca u domorodačkim zajednicama nemaju pristup internetu kako bi mogla da nastave sa normalnom nastavom, ja se pitam: kako da im objasnim da je ovo zapravo odlična prilika da deca steknu znanja od suštinske važnosti za život koja mogu da nauče od svojih zajednica, kao što je milpa (obrađeno polje), razumevanje prirode, umetnosti i očuvanja teritorije?

Otpornost zajednica na izolaciju nametnutu usled pandemije ne zasniva se na njihovim telekomunikacionim sistemima —u stvari, one imaju najlošiju povezanost sa internetom, u većini slučajeva—nego na njihovom načinu života. Svi smo u prošlosti bili bliži ovom načinu života, ali na žalost, udaljili smo se od njega, i čak ubedili mnoge zajednice da se od njega udalje.

Koliko nam je poznato, koronavirus koji je prouzrokovao zarazu COVID-19 je u direktnoj vezi sa udarom na ekosisteme i pljačkom divljih vrsta, konzumacijom životinja kao što je šišmiš, koji je od suštinske važnosti za polinaciju.

Poslednjih godina uništavanje šuma i džungli se pogoršalo. Svetski lideri, kao na primer predsednici Brazila i Sjedinjenih Drzava, odstupili su od diskursa koji je razgovor o zaštiti životne sredine smatrao u najmanju ruku pristojnim činom. Umesto toga, oni otvoreno podržavaju akcije koje uključuju uništavanje šuma i džungli na razne, vidljive načine: seču, rudarstvo, hidraulično razaranje, cevovode, energetske projekte.

Moj san je nova normalnost koja uspostavlja urbani razvoj čiji su prioriteti očuvanje divljih životinja, stvaranje bioloških koridora, i utvrđeni standardi izgradnje sa velikim procentom zelenih površina ili zaštitiom životne sredine. To bi stvorilo model u kojem život ima prednost, ali ne samo u politici nego i u akademskim krugovima, na fakultetima za inženjerstvo i arhitekturu, u školama i medijima, što bi razvilo nove društvene ideje o napretku po kojima je očuvanje ekosistema zajednice važnije od rudarstva, urbanizacije i turizma.

Šuma u Gvatemali. Autor fotografije Melisa Vida, koristi se uz dozvolu.

Još jedna pojava naučena od domorodačkih naroda je održiva proizvodnja hrane. Ljudi u gradovima su sve više odsečeni od izvora hrane koju jedu. Ovo je prouzrokovalo gubitak kulture ishrane u zemlji, što je dovelo do sve jednoličnije ishrane ili usvajanja ishrane bogate prerađenim namirnicama i mastima a samim tim i sklonosti ka gojaznosti, dijabetesu i visokom krvnom pritisku. Tokom ove pandemije, ovo su bili suštinski faktori visoke stope smrtnosti od virusa u Meksiku.

Zamišljam novu normalnost sa urbanim baštama u svakom kvartu, gde bi ljudi koji nemaju prostora kod kuće mogli da traže komad zemljišta da proizvode hranu na održiv način. Posetio sam dva takva mesta u Vašingtonu i Stokholmu, i siguran sam da bi mnogo ljudi volelo da ima nešto slično u našim gradovima.

Neophodno je da nezaposleni ljudi budu u stanju barem da se sami ishrane. Neka istraživanja procenjuju da će, u narednim decenijama, napredak veštačke inteligencije i automatizacija izazvati gubitak 47 procenata poslova u Sjedinjenim Državama i oko 70 procenata u zemljama kao što su Indija ili Tajland.

Takođe zamišljam preispitivanje uloge poljoprivrednih oblasti u blizini gradova, da bi se zaštitile od urbanizacije i da bi se priznala njihova ekonomska i kulturna važnost kao primarnog izvora hrane koju konzumiramo u gradovima.

Urbana bašta u San Dijegu, SAD. Autor fotografije Osbornb/Flickr (CC BY 2.0)

Drugi aspekt nove realnosti je radikalna promena u obrazovanju, koje je imalo najgore rezultate tokom ove pandemije. Dok mi u Meksiku smatramo da je važno povećati broj časova u nastavi, u nordijskim zemljama školski dan i radni dan su skraćeni tako da ljudi mogu da provedu više vremena sa porodicom; rezultat ovog pristupa je bio uspešan, sa višim nivoom učenja.

Zamišljam manje invazivno obrazovanje koje priznaje ogromno znanje što postoji u zajednicama i koje ostavlja prostora da se to znanje usvoji. Mislim o manje otuđujućoj školi koja, umesto nametanja znanja, uspostavlja dijalog koji dozvoljava različitim kulturama da jedna drugu obogate.

Naposletku, mislim da bi za novu normalnost bila potrebna nova urbana arhitektura. Još jedna lekcija naučena od domorodačkih i seoskih zajednica odnosi se na njihove naseobine koje imaju urbani deo i deo za sadnju. Kuće su male, ali dvorišta su dovoljno velika da se posadi povrće, odgajaju domace životinje i da se deca igraju. Izolacija u ovim krajevima može biti sasvim prijatna, uzimajući u obzir da takođe postoje poljoprivredne oblasti koje sam ranije spomenuo.

Bašta sa povrćem. Autor fotografije Karlos Sambrano/Flickr (CC BY-NC-ND 2.0)

Nasuprot tome, gradovi sve više pokazuju znakove prenaseljenosti, moderne kuće za ljude sa visokim primanjima liče na hotele, one za ljude sa niskim primanjima izgledaju kao zatvori, a malo njih ima zelene površine ili su one veoma male.

Nova normalnost bi imala više zelenih površina u kvartovima, više parkova, bolju zaštitu za urbane šume, i novu vrstu urbanog plana po kojem sve izgrađene oblasti imaju zelene površine.

Sadašnja kriza iznela je na svetlost probleme koje je stvorila dominantna civilizacijska paradigma a čije rešenje se ne može pronaći u tehnologiji koja podržava njenu ekspanziju i koja se trenutno smatra lekom za sve. Umesto toga, trebalo bi da tražimo odgovor u načinima života koje neguje domorodačko stanovništvo i koji su mu omogućili da preživi hiljadama godina, zajedno sa ekosistemima koje ono naseljava.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.