“Lukašenkovo vreme je završeno”: beloruski pisac izdaleka poziva na solidarnost

Maks Ščur predvodi demonstracije protiv Lukašenka koje su počele od Klementiuma u Pragu 15. avgusta. Slikao (c): Filip Noubel, koristi se sa dozvolom.

Iako jedna od najmanjih nacionalnih manjina u Češkoj Republici, odigrali su veliku ulogu zauzimajući se sa promene u svojoj domovini. Kada su u Minsku izbili protesti zbog izborne prevare usled pokušaja predsednika Aleksandra Lukašenka da ostane na vlasti i šesti uzastopni mandat, organizovali su demonstracije u znak solidarnosti, lobirajući češke političare i podižući svest medija.

Belorusija ima ukupno skoro 10 miliona stanovnika, ali još dva do tri miliona ljudi koji tvrde da su beloruskog porekla živi van granica zemlje.  Kroz istoriju, Belorusi su napuštali svoju otadžbinu mahom zbog religijskih i ekonomskih razloga. Česi i Belorusi se dobro poznaju: Francisk Skarina, učenjak i štampač prvih knjiga, živeo je i radio u Pragu u 16. veku, gde je položio temelje književnog beloruskog jezika. Kasnije, beloruski pisci i umetnici su se nakon ruske revolucije 1917. godine preselili u Čehoslovačku. Danas, nove generacije Belorusa migriraju u Češku Republiku iz ekonomskih i edukativnih razloga. Jula 2013. češka vlada je dodala Beloruse na zvaničnu listu 14 nacionalnih manjina kojima je zagarantovano pravo na političke predstavnike, kao i posebna obrazovna, kulturna i medijska prava.

Maks Ščur jedan je od tih Belorusa. Ovaj pesnik, romanopisac, prevodilac, književni i ekološki aktivista proveo je više od dve decenije u Češkoj republici. Sada piše i na beloruskom i na češkom i 2016. je osvojio prestižnu belorusku nagradu za knjževnost, Giedroyc nagradu, za najbolji beloruski roman godine. Takođe je urednik osnivač Litrazh, onlajn književnog časopisa na beloruskom jeziku.

Ščur je  veoma aktivan u organizovanju beloruske zajednice u Pragu od predsedničkih izbora 9. avgusta. Bio je koordinator nekoliko demonstracija u Češkoj prestonici, kao što je ona od 15. avgusta koja je započela u istorijskom centru grada, pored ploče u sećanje na Skarinu koja se nalazi na zidovima Klementinijuma, nekadašnjeg koledža za jezuite u kome postoji slovenska biblioteka. Razgovarao sam sa Ščurom da bih saznao više o aktivizmu beloruske dijaspore  i o njegovim nadama o promeni. Intervju je izmenjen da bi bio stilski bolji i sažetiji.

Učesnici demonstracija protiv Lukašenka u Pragu 15. avgusta. Slikao (c): Filip Noubel, koristi se sa dozvolom.

Filip Nubel (FN): Kako bi ste opisali ono što se danas dešava u Belorusiji? Nije prvi put da se dešavaju protesti protiv Lukašenka, ali šta je drugačije ovog puta?

Max Ščur (MŠ): This time, it is a people’s uprising. The protest is peaceful, but it is so unanimous that you could use the revolutionary term “levée en masse”, in other words, a total mobilisation.

Maks Ščur (MŠ): Ovog puta, narod se podigao. Protest je miran, ali je toliko jednoglasan, da biste mogli upotrebiti izraz “levée en masse”, drugim rečima, u pitanju je totalna mobilizacija.

FN: Nada i strah su dve reči koje često opisuju belarusko društvo. Kako objašnjavate ovaj iznenadni otpor nakon toliko godina političke apatije? Da li biste rekli da je društvo podeljeno po pitanju Lukašenka ili je jedna strana dominantna?

MŠ: I think that Belarusian people, without even knowing it, act according to what the Chinese call the “wu wei” (無為) principle of non-action. According to Taoist philosophy, an action should be in harmony with the spirit of the time. When the spirit of the time changes, everybody knows it. In the same way, anyone knows when summer eventually becomes autumn: people just feel it, they know time for harvest has come. Trying to do something before the right time comes would be unfortunate. This was my case some 20 years ago, when I was young and wanted things to be different for everybody, while in fact caring but mostly about myself. In the end, I had to leave Belarus. Now everybody wants things to be different for everyone, and that makes a big difference. Belarusian society is not divided, because the issue is not about politics, but rights and the humane way of doing things.

MŠ: Mislim da narod Belorusije i ne znajući postupa po principu nedelovanja koji Kinezi zovu “wu wei” (無為). Po taoističkoj filozofiji, delovanje treba da bude u harmoniji sa duhom vremena. Svi znaju kada se duh vremena promeni. Na isti način, svako zna kada leto postane jesen: ljudi to jednostavno osete, znaju da je došlo vreme žetve. Pokušati da uradite nešto pre nego što dođe vreme za to ne bi bilo dobro. Ovo je bio slučaj sa mnom pre 20 godina, kada sam bio mlad kada sam želeo da stvari budu drugačije za svakoga,, dok mi je ustvari bilo stalo uglavnom do sebe samog. Na kraju, morao sam da napustim Belorusiju. Sada svi žele da se stvari promene za svakoga i u tome je velika razlika. Belorusko društvo nije podeljeno, jer nije stvar u politici, već u pravima i u humanom načinu delovanja.

FN: Vi ste pisac koji piše i na beloruskom i na češkom, izdavač ste i prevodilac i beloruski književnički aktivista. Koja je danas socijalna uloga beloruskih pisaca?

MŠ: There are so many different characters… Writers in general do their best to be “intellectuals”, this is why they trust their intellect too much. Sometimes it misleads them and makes them choose wrong answers to simple questions. Which in turn often leads to disagreements. We all have different tastes and preferences, we all want to be “interesting”. But right now, all the Belarusian intellectuals are united and one with the Belarusian people. This may sound like an empty phrase from the Communist times, but it’s true. Only ideological fundamentalists, by which I mean nationalists, keep their distance from what’s going on, because they can’t recognise that they were wrong about their own people for all these years under Lukashenka's regime. All the others, where liberals, anarchists, avant-gardists or traditionalists, stay united.

The role of writers in the times to come will be that of peacemakers and interpreters; those who can understand and reconcile different parts of society: workers and businessmen, Belarusian and Russian speakers, and so on. I’m afraid that not many of them will be able to fulfil this role. I expect that their egoistic ambitions will prevail over the common needs of the people, because such is the nature of an “author” in the West. So, there will still be lots of disagreement and discussions in the future.

MŠ: Postoji toliko različtih karaktera…Pisci se uopšteno silno trude da budu “intelektualci” i iz ovog razloga previše veruju svom intelektu. Ponekada ih on odvede u pogrešnom pravcu i primora ih da na prosta pitanja izaberu pogrešne odgovore. To onda često zna da dovede do neslaganja. Svi mi imamo različite ukuse i izbore, svi želimo da budemo “interesantni”. Sada, međutim, svi beloruski intelektualci su ujedinjeni i jedno sa beloruskim narodom. Ovo možda zvuči kao isprazna fraza iz komunističkih vremena, ali je istinita. Samo se ideološki fundamentalisti, pri čemu mislim na nacionaliste, drže podalje od sadašnjih dešavanja, jer ne mogu da prepoznaju da svih ovih godina pod Lukašenkovim režimom nisu bili u pravu u vezi sopstvenog naroda. Svi ostali, bilo da su liberali, anarhisti, avangardisti ili tradicionalisti, ostaju ujedinjeni.

Pisci će u vremenima koja dolaze imati ulogu mirotvoraca ili tumača; onih koji mogu da razumeju i pomire različite delove društva: radnike i preduzetnike, govornike beloruskog i ruskog itd. Bojim se da mnogi od njih neće biti dorasli ovoj ulozi. Očekujem da će njihove egoističke ambicije prevladati nad običnim potrebama naroda, jer takva je uloga “autora” na zapadu. Stoga verujem da će u budućnosti i dalje biti puno neslaganja i rasprava.

FN: Mnogi Belorusi, kao i Vi, žive u inostranstvu iz političkih i ekonomskih razloga. Može li i dijaspora da ima ulogu u ovome? I šta mislite o Češkom javnom mnjenju? Da li smatrate da imate podršku od češkog javnog mnjenja, iako se predsednik Češke ne izjašnjava po pitanju upotrebe sile protiv protestanata u Belorusiji? Naročito u svetlu činjenice da je policija na protestima u Minsku koristila oružje proizvedeno u Češkoj?

MŠ: The diaspora does its best to help the people of Belarus. Some of us, myself included, feel quite ashamed that we can't be there in person. That makes us all the more committed to trying to help from abroad by appealing to the international community. Lukashenka has said that Belarusians living abroad are controlled by “puppet-masters”. But it is actually the other way round: in the last weeks and months, all of us, emigrants, have entirely changed our lives in response to what is going on in Belarus. It is the Belarusians in Belarus who are the masters of the situation, and we, the diaspora, are just their puppets. And I’m happy to be such a puppet. I was waiting for 20 years for this to happen, and I did everything I could, including through my literary work, to make it possible. So, I am a very happy puppet right now.

Yes, it is a pity, that some people abroad don’t understand the situation and even support Mr. Lukashenka. For me, this Mr. stands for “murderer,” not “mister”. But what can we do about it? There are few important players in the world today, and I’m glad that the European Union is one of them. It may not be the strongest player, but it is strong enough to make its voice heard. There’s no time to pay attention to the voices of “useful idiots” such as xenophobes, supporters of Russian President Vladimir Putin, conspiracy theorists and so on. Their time was Lukashenka’s time, and it will be over sooner than they think.

MŠ: Dijaspora ulaže sve napore da pomogne ljudima u Belorusiji. Neki od nas, kao i ja, posramljeni su činjenicom što ne mogu da budu tamo. To čini da se još više posvetimo pokušajima da pomognemo iz inostranstva tako što ćemo uticati na međunarodnu zajednicu. Lukašenko kaže da Beloruse koji žive u inostranstvu kontrolišu “gospodari marioneta”. Ustvari je suprotno od toga: poslednjih nedelja i meseci, svi mi emigranti smo potpuno promenili svoje živote zbog onoga što se dešava u Belorusiji. Belorusi u Belorusiji su oni koji kontrolišu situaciju, a mi u dijaspori smo samo njihove marionete. Srećan sam što sam takva marioneta. Čekao sam 20 godina da se ovo desi i uradio sam sve što sam mogao i kroz moj književni rad, da se to i ostvari. Zbog toga sam sada jedna veoma srećna marioneta.

Da, šteta je što neki ljudi u inostranstvu ne razumeju situaciju i čak podržavaju g. Lukašenka. Za mene, ovo g. označava reč “ubica” a ne “gospodin” (igra reči: na eng., g. se prevodi kao Mr., a “ubica” se prevodi kao “murderer”). Ali šta mi možemo da učinimo povodom toga? U današnjem svetu postoji nekoliko važnih igrača i drago mi je da je Evropska Unija jedan od njih. Možda nije najjači igrač, ali je dovoljno jak da se njegov glas čuje. Ostalo je premalo vremena da bi se obraćala pažnja na glasove “korisnih idiota” kao što su ksenofobi koji podržavaju ruskog predsednika Vladimira Putina, teoretičara zavere itd. Njihovo vreme bilo je vreme Lukašenka i doći će mu kraj ranije nego što misle.

Ovde saznajte više o neredima u Belorusiji

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.