Ukoliko žele da reše pitanje oružanog nasilja, Amerikanci treba da ciljaju višlje

Gun Culture 2012. PHOTO: Christopher Dombres (CC BY 2.0)

Kultura Oružja 2012. (Tekst na slici: Kultura Izrađena s Ponosom u SAD) SLIKA: Kristofer Dombres (CC BY 2.0)

Dok pišem, čujem novu vest o još dva oružana masakra u SAD-u, jedan na zapadnoj obali, a drugi na istočnoj. Amerikanci već počinju da zaboravljaju politički motivisan napada na Planirano roditeljstvo u Koloradu koji se dogodio u petak, gde je ubijeno troje ljudi, a šestoro dece je ostalo bez roditelja.

Gubitak pamćenja mi lomi srce. Međutim, mnogo više zabrinjava politički odgovor od obe strane, i levice i desnice, ovde u SAD-u. Kada se suočimo sa nasiljem, jednostavno ne zaboravljamo. A i gubimo ono najbolje u mana

Priznaću ću Vam da me konzervativci naročito zbunjuju. Iskreno sam pokušao da ih razumem. Tokom poslednjih nekoliko meseci, prisluškivao sam, a ponekad i učestvovao u, dijalozima s konzervativcima na društvenim medijima, od kojih su neki članovi moje pordice ili prijatelji. Pažljivo sam pročitao komentare desnice na tekstove koje sam objavio na “glavnim” medijima. Puno sam razmišljao o tome šta sam video i čuo, i pokušao sam da se oduprem vrednovanju svega toga kroz jednostavni objektiv “Ja sam u pravu”. To je teško; često omanem.

Jednostavno mi čudno izgleda da desničari veruju da mogu da kombinuju ekstremistički jezik s ljubavlju prema oružju a da ne dođe do nasilja sa desne strane. Takođe mi je čudno kad slušam odrasle (koji bi trebali da znaju bolje) kako ukazuju na, recimo, terorizam u ime islama, kao da to nekako poništava domaći desničarski terorizam. Dalje, izgleda čudno kada se ističu životne vrednosti mrtvog policajca u Koloradu kao da to na neki način umanjuje veličinu i uticaj onoga što se tamo dogodilo.

“Meni to jednostavno izgleda čudno da desničari veruju da mogu kombovati jezik ekstremizma s ljubavlju prema oružju, a da ne proizvedu nasilje desničara.”

Američki konzervativci, koji vole da pričaju o ličnoj odgovornosti, se jasno drže patološkog pokušaja da prebace krivicu. Uvek se za oružano nasilje krivi nešto drugo, kao što su pobačaj ili brak između pripadnika istog pola, a nikada zakoni o oružju koje su podržali. Oni nikada neće shvatiti zašto ova traljavost ljuti ljude koji ne žive u njihovoj ideološkoj prevari. Oni ne poseduju svest o sebi. Ovo govorim uz saosećanje, jer se i sam borim da vidim sebe. Zar to ne pokušavamo svi?

Današnja desničarska kultura nije zainteresovana za dokaze. Mnogi konzervativci su to otvoreno izjavili u razgovorima na društvenim medijima, tražeći zdrav razum pred činjenicama koje izgleda da se suprostavljaju njihovoj verziji stvarnosti. Ali, mislim da to važi za skoro sve ljude. Levo, desno, ili u zapetljanoj sredini, uverenja se retko menjaju dokazima ili argumenatima. Kada sam pre nekoliko meseci postavio pitanje na mom Facebook zidu u kojem sam tražio primere kada su moji prijatelji promenili mišljenje o nečemu, većina njih (posebno unakrsna grupa kontakata) je navela iskustvo kao njihovog glavnog učitelja.

Posle napada u Koloradu, mnogi moji prijatelji su bili besni zbog činjenice da je ubica u Koloradu, beli muškarac, uhvaćen živ. Njihova namera je bila da naglase nejednakost između načina na koji oni veruju da se tretiraju bele ubice i načina na koji se obojene ubice mogu nemilosrdno ubiti. Međutim, bojim se da je kompletan efekat takvog jezika dosta drugačiji od onoga što je većina govornika imala na umu. Sve u svemu, oni završe tako što zvuče krvoločno. Takođe se bojim da ova nenamerna posledica otkriva podsvesnu želju za osvetom.

U tom odgovoru nema ništa što bi poboljšalo situaciju, i puno toga što bi se moglo nazvati zaostalim. Nesvesni impulsi često pokreću na akciju. Kad oni postanu zdrav razum, loše stvari se događaju, od kojih nije najgora ta da ljudi koji ukazuju na to da je možda zdrav razum pogrešan budu ućutkani. Postoji ideja, koju mnogi vole na mojoj stranici, da masovne pucnjave prvenstveno izvode muškarci bele boje kože. U stvari, dokazi kažu da je deo masovnih ubica azijskog porekla (9 posto) skoro dva puta njihovog dela SAD stanovništva (5 posto) (što pretpostavljam da je vrlo snažno povezano s stavovima prema mentalnom zdravlju u mnogim azijsko-američkim zajednicama). Crne osobe zauzimaju 13 posto stanovništva, i predstavljaju 16 posto masovnih ubica. Latino Amerikanci su jedina grupa čiji članovi izgleda da nisu skloni masovnim pucnjavama. (Moj izvor podataka je Majka Džons.)

To ne umanjuje ili briše naglašene, izričito ženomržačke i rasističke motive belih masovnih ubica. Ali iskrena analiza treba da uzme u obzir činjenicu da i drugi ljudi pored belih muškaraca teže ubijanju. Zaista, poštena analiza treba da se uhvatiti u koštac pre svega s činjenicom da je zaista pol osobe demografska karakteristika kojom se definišu masovne ubice. Postoje i žene masovne ubice, ali one su u značajnoj manjini. U suštini, u širem smislu, muškarci počine 90 posto svih ubistava. Treba takođe napomenuti da je procenat američkih muškaraca koji bi nekoga ubili zanemarivo mali, manje od pola procenta. To uključuje ratne veterane.

“Nesvesni impulsi često pokreću na akciju. Kad oni postanu “zdrav razum,” loše stvari se dogode, od kojih je i ona da ljudi koji ukazuju da zdrav razum može biti pogrešan budu ubijeni.”

Većina ubica su muškarci, ali većina muškaraca nisu ubice.

Teško je to ljudskom mozgu da shvati, i zato brzo tražimo žrtvene jarce. Zamislite društvenu reakciju kada bi, na primer, osobe smeđih očiju počinile 90 posto ubistava, čak iako to uključuje manje od jedan posto njih. Istorija sugeriše da bismo ih opkolili i stavili u logore. Da li bi to bila prava stvar? Ja ne mislim tako; ja mislim da bi to bilo nepravedno. Moja poenta nije da bi mi trebali da zataškamo nasilje koje izgleda da čovečanstvo gaji. Umesto toga, poenta mog izmišljenog primera je da društvena moć koju poseduju muškarci često ih izoliše od posledica nepravedno nametnutih drugim ljudima, što zauzvrat štiti i potiče ubice u našoj sredini.

Možda bi samo ženama trebalo dozvoliti da poseduju oružje, a muškarac bi trebao da dobije dopuštenje od žene da ga koristi? Svet bi bio sigurnije mesto, ali je teško zamisliti takav neravnopravan tretman bez postavljanja strašnog presedana.

To je uvek problem. Kada se odnosimo prema bilo kojoj grupi nepravedno, to promoviše nepravednost. Smešan je to zamišljen eksperiment gde bi muškarci morali preko žena da dobiju oružje, a ono što ga čini smešnim je to da se obrću uobičajene razlike u moći. Ali zamislite kako bi bilo da crnci preko belaca treba da nabave oružje. U stvari, to ne treba da zamišljamo. Upravo sam opisao značajan komad američke istorije, i nije baš jako smešan.

Ovo je moj zaključak: Svi moramo da se pridržavamo viših standarda, iako znamo da ćemo podbaciit. Levo ili Desno, jako je teško postaviti načela kao što su propisani postupak i saosećanja ispred tog iskonskog pogona za osvetom.

Ali za mene, ako to uradimo, ako nateramo svoju ljudsku moždanu opnu da nadjača životinjsku amigdalu, to je ono što će stvarno učiniti svet boljim mestom.

Ljut sam zbog onoga što se dogodilo u Koloradu. Bio sam besan kada sam čuo odgovor desničara. Isto tako sam ispunjen ljutnjom zbog pucanja u mnogim drugim mestima, bez obzira kakva uvijena, dehumanizovana vizija ih pokreće. U isto vreme, želim da budem veran sebi i svojim vrednostima.

Ne uspem svaki put. Grešim i ponekad se osećam poraženo. Takođe sam i pričao i besneo, uglavnom prema ljudima koji su se već dogovorili sa mnom, bez promene mišljenja.

Da li to najbolje od mene? Ne, ja ne mislim tako. Ne želim da budem definisan svojim najslabijim trenucima.

 

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.