Američke snage su 6. i 9. avgusta pre 64 godine bacile atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Umrlo je više od 200,000 ljudi, i svake godine održavaju se ceremonije kao sećanje na ove žrtve, ali i da se podseti na užase rata i korišćenja nuklearnog oružja.
Japanski blogeri razmišljaju o istoriji svoje zemlje i o značenju ove godišnjice.
Atomic Bomb Dome in Hiroshima. By Flickr user kamoda
touhen 03 iz Hirošime, iznosi priču o zgradi (na slici gore) koja je sada simbol A-bombe, zajedno sa onim čega se seća u vezi toga.
Industrijska Promotivna Hala je izgrađena pre rata, u 15-oj godini Taisho Ere [1933], i izgleda da je to bila jedna veoma lepa zgrada.
Sada se zove Kupola atomske bombe i još uvek se mogu videti neki od najlepših ukrasa na fasadi.
Svanuo je 6. avgust ove godine – godišnjica kada je atomska bomba bačena na Hirošimu.
U to vreme, moja majka je živela u Yano-Cho, predgrađe Hirošime, bila je učenica osnovne škole i vršili su jutarnji pozdrav u školskom dvorištu. Rekla mi je da je vazduh bio providno bele boje i bila je ubeđena da je bomba pala blizu njene kuće. Moja baka je radila pored mora, kao radnik Solane. Pomislila je da je neprijatelj stigao, uhvatila je moju prabaku za ruku i brzo su otrčale. U međuvremenu se pročulo da je bomba pala na ono što je u to vreme bila Toyo Fabrika (sada Mastuda Inc.) u obližnjem selu Akigun Fuchu. Međutim kada su pomislili da bi trebalo da odu da pomognu rođacima, svi su pričali o tome kako je Hirošima u vatrenom plamenu. Počele su da pristižu žrtve, jedna za drugom, i moja baka je pozvana da pomogne kao bolničarka.
Odrasla sam slušajući priče o tom jutru 6. avgusta. Svaki put kada krenem na autobus setim se kako mi je baka govorila: ‘Pogledaj, tamo je jako, jako puno ljudi poginulo.’
Slušala sam ovakve priče u autobusu dok sam se vozila do mesta gde je bomba bačena, i te priče su ostavile veliki uticaj na mene. Dok sam bila dete, svaki put kada sam bila u tom autobusu koji ide u centar grada, negde u sebi sam mislila: ‘Upravo sam ušla u onaj deo grada odakle se ne možeš vratiti živ’, a na povratku, nakon što prođemo Fuchu-cho, osećala sam određeno olakšanje.
Izbliza sam iskusila šta znači biti žrtva atomskog bombardovanja, a i čula sam o tome mnogo puta, čak i u školi za vreme odmora za ručak. Dnevnik o iskustavima A-Bombe je emitovan 60-ih i 70-ih godina, i u Hirošimi je bacanje atomske bombe obeleženo kao da se dogodilo juče.
Bloger na ocntodaypodseća [ja] na jedan od najpopularnijih radova koji govori o tom tragičnom događaju: Hadashi no Gen [Barefoot Gen] postavio Keiji Nakazawa (Ovde se nalazi crtani film [en])
Na dan godišnjice atomske bombe, Japanski pevač Masaharu Fukuyama (福山 雅治) je za vreme svog radio programa javno priznao, po prvi put, da je sin dvoje ljudi koji su preživeli A-bombu. Ovo je mnoge navelo na razmišljanje o dugogodišnjoj društvenoj diskriminaciji koju su žrtve A-bombe (被爆者 hibakusha) i njihovi rođaci morali da podnose i koje su onemogućile mlađe generacije hibakusha da kažu istinu o prošlosti svojih porodica.
Sledi blogerov svedok .
Sigurno da postoji još dosta ljudi koji nisu priznali da su potomci žrtava A-bombe. Tako je bilo i sa mnom i kada sam čuo da se nešto tako javno objavilo, osećao sam se nezgodno. Danas nema diskriminacije protiv onih koji su preživeli A-bombu u području Hirošime i u takvom susedstvu takva diskriminacija bi bila beznačajna. Ukoliko nešto slično tome još uvek postoji, onda je to zaista tužno.
Međutim, istina je da su ljudi koji su imali ozbiljnih zdravstvenih problema zbog izloženosti radijaciji držani daleko od društva zbog povreda kao rezultat bombardovanja. Nažalost još uvek postoje predrasude prema preživelima i različito se ljudi odnose prema njima u Japanskoj populaciji.
Izloženost radijaciji atomske bombe prouzrokuje ne samo direktne spoljašnje povrede nego i ozbiljne unutrašnje ozlede koje za rezultat imaju gubitak kose, krvarenje, proliv i povraćanje, hroničnu leukemiju, i mogućnost nastanka raka štitnjače. Ukratko, to prouzrokuje bolest radijacije.
Sinovi onih koji su preživeli A-bombu se nazivaju ‘druga generacija hibakusha‘, a njihova deca ‘treća generacija hibakusha‘. Iako se kaže da je kod njih veća verovatnoća za ugroženost genetskog zdravlja, to još nije naučno dokazano i još uvek se radi ispitivanje povodom svega toga. Pošto ovakvih slučajeva nije bilo u prošlosti, nemogućnost potpunog razumevanja mehanizma bolesti radijacije dovela je do nesporazuma.
The Maiden of Peace, in Nagasaki. By Flickr user Kamoda.
Mnogi ljudi u Japanu koji su svesni iskustava u vezi bombardovanja, podržavaju anti-nuklearne mere vlade. Nedavna vest da je Japan u prošlosti dozvoljavao prenošenje Američkog nuklearnog oružja u zemlji je izazvalo ogorčenje kod onih koji poštuju trostruko anti-nuklearno načelo usvojeno kao rezolucija '60-ih.
Bloger na Canada de Nihongoupire prstom na dvostruki odnos nekih političara prema poziciji Japana kao zemlji koja nema nuklearno naoružanje.
U Japanu tri anti-nuklearna načela koja vladaju su: ‘da se ne poseduje i proizvodi nuklearno naoružanje, i da se ne dozvoli njihovo uvođenje’. Danas vlada mišljenje da Japan nema nuklearnog oružja ali pošto ne postoji nikakav određeni zakon u tome smislu, neki kažu da u roku od godinu dana Japan može postati zemlja sa nuklearnim oružjem
Postoji sumnja, u stvari, da je u prošlosti jedan nosač aviona Američke Mornarice preneo [nuklearno oružje] u zemlju, u one luke gde se nalaze vojne baze. Prema toj glasini, Japanska vlada je dozvolila Američkim silama da tajno unesu nuklearno oružje.
Isto tako, u vezi sa anti-nuklearnim načelom, postoji velika razlika u mišljenjima Premijera Idio-Taro Aso-a i lidera opzicije Hatoyama-e. Kada je bio Ministar Spoljnih Poslova, Aso je branio gledište Shoichi Nakagawa-e kada je izjavio da bi ‘Japan trebao posedovati nuklearno oružje’. Ovo je razlog što mu je opoziciona partija izglasala nepoverenje kao Ministru Spoljnih Poslova. Drugim rečima, izgleda da on ne ceni značenje trostrukog anti-nuklearnog načela.
Kako Hiroseto izveštava, u ovogodišnjoj Deklaraciji Mira [ja] g. Akiba, gradonačelnik Hirošime je podržao Obamu, aludirajući na govor Predsednika SAD-a kada je, u aprilu, izjavio da bi Sjedinjene Države ‘poduzele značajne korake ka svetu bez nuklearnog oružja’. Slede poslednje rečenice te Deklaracije. (na vebsajtu Chugoku Shimbun-a nalazi se kompletna prevedena verzija )
Mi posedujemo moć. Mi posedujemo odgovornost. I mi smo Obamavećina. Zajedno možemo oboriti nuklearno oružje. Da, mi možemo.
Sa ciljem da se ‘postigne svet bez nuklearnog oružja’ do 2020 , Hirošima i Nagasaki su 2008 postali promoteri zajedničkog Hirošima Nagasaki Protokola [15][en, pdf], koji je dopuna Ugovoru Protiv Širenja.