Hrana u Bosni i Hercegovini: Potreba, ljubav, povezivanje i osećaj pripadnosti

Banjalučki ćevapi prave se od goveđeg mesa i ovčetine i stavljaju se u somun. Jedu se sa lukom ili feferonima, i jogurtom ili kiselim mlekom. Foto: Privatna arhiva preko Balkan Diskursa; koristi se uz dozvolu.

Ovaj članak Anje Zulić prvobitno je objavljen na Balkan Diskursu, projektu Centra za postkonfliktna istraživanja (CPKI). Globalni glasovi ponovo objavluju uređenu verziju prema ugovoru o podeli sadržaja.

Ishrana predstavlja primarnu ljudsku potrebu. Međutim, promatrano sa sociološkog i antropološkog aspekta, hrana je više od toga i može se vezati uz lokalitet, navike, stil života, običaje ali i religiju.

U današnje vreme, hrana je i pokazatelj društva u kojem živimo. U globalnom kapitalističkom sistemu, razlike između bogatih i siromašnih vidljive su u pristupu i odnosima zajednica prema hrani.

Ako ste iz Bosne i Hercegovine, onda često čujete izreku: „Hleb se ne baca, to je greh“. Šetajući ulicama brojnih gradova mogu se na kontejnerima videti zakačene kese s hlebom, što je mali, ali veliki običaj koji veže nas koji imamo malo više sa onima koji nemaju. Nekima je to parče hleba možda jedini obrok tokom dana. Da se hleb nikada ne baca, samo je jedan od običaja vezanih uz hranu koji se godinama prenosi sa kolena na koleno u našem društvu. Pojedini običaji vezani uz hranu prisutni su kod pripadnika sve tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini, pa ih kroz brojne namirnice, začine, i vrste jela spajaju. Međutim, ponekad mogu biti i izvori sitnih tenzija, kao što su oni čiji su ćevapi u Bosni najbolji – i kada za trpezom neko potegne pitanje koliko ima vrsta bureka ili je burek samo onaj s mesom.

Za Admiru Hajdarpašić, vlasnicu restorana Slap iz Banja Luke, hrana ima moć povezivanja ljudi. Za stolom, obroci se ne samo uživaju, već i podstiču razmenu priča, tradicije i emocija. Slap je osnovan 2006. godine i danas i dalje radi punom parom. Nalazi se na desnoj obali reke Vrbas, a brojni gosti tradicionalno mu se vraćaju zbog ukusne domaće kuhinje i predivnog etno ambijenta sa mnoštvom antikviteta. Ovaj restoran omiljen je i zbog velike terase na kojoj uz nagradu za svoje nepce možete nagraditi i sluh, osluškujuću huk slapa na Vrbasu.

Praznicima u Bosni i Hercegovini se slave različitost, tradicija i radost zajedništva. Foto: Privatna arhiva Balkan Diskurs; koristi se uz dozvolu.

Uz brojna domaća jela kao što su begova čorba (tradicionalna bosanska pileća supa), teletina ispod sača i sarma (punjeni kupus), Slap je nadaleko poznat po svojim banjalučkim ćevapima.

Ćevapi kao simbol zajedništva

Ovako Hajdarpašić objašnjava jelo i njegov značaj:

Ćevapi, kao vodeće bosanskohercegovačko jelo, simbol je zajedništva i gostoprimstva, okupljajući ljude različitih kultura i generacija. Banjalučki ćevapi prepoznatljivi su po specifičnom obliku, jer se formiraju u spojene četvorke, te po jednostavnoj recepturi s naglaskom na prirodan ukus mesa. Pečeni na roštilju, uz dodatak duše u pripremi, postaju pravi gurmanski užitak.

U porodici Hajdarpašić, recepti se prenose sa kolena na koleno. „To je ključno kako bi se očuvala tradicija i sprečilo da bogatstvo ukusa padne u zaborav. Recepti nisu samo način pripreme hrane, već i odraz kulture, identiteta i istorije jednog naroda“, zaključuje Admira.

A da hrana ima moć da povezuje i doprinese osećaju pripadnosti, smatra i Sanda Mešinović, diplomirani demograf. Kako je kazala, hrana je vitalni deo svakog ljudskog bića. „Od trenutka kada smo u majčinom naručju, dojenje ne predstavlja samo preživljavanje i namirivanje, već kontakt, zajedništvo sa drugom osobom i doprinosi osećanju pripadnosti. To doprinosi našem osećaju pripadnosti. Od tog trenutka hrana je u našem DNK i služi kao prilika za ponovno povezivanje, razmenu, negovanje i pripadnost“, rekla je Mešinović.

Kada govorimo o tradicionalnim jelima, hrana koja je deo određene kulture može uticati na jačanje pripadnosti određenoj zajednici i osećanju zajedništva, kao i sam čin pripremanja hrane. Ali njena uloga nije samo povezivanje sa kulturom kojoj mi pripadamo, kako nam Sanda naglašava:

To je i prilika za upoznavanje drugačijeg, drugog, raznolikosti kojima ovaj kolektivni svijet planete Zemlje obiluje. Pripremanje hrane može biti djelo podmirenja osnovne biološke potrebe, ali istovremeno ritual pun svjesnosti, namjere, prisustva i nečeg višeg, prenos Duha, ljubavi i nježnosti prema drugom ljudskom biću (ali i sopstvenom) kojem je hrana namijenjena.

U šarolikosti naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, sličnosti i razlike u prehrambeni su često povezane sa religijom. Postove, ali i specifična praznična jela koja se pripremaju za važne datume, trebamo posmatrati kao priliku za upoznavanje i zbližavanje, a ne nešto što nas razdvaja.

Kako navodi Mešinović:

Ništa što je bazirano na podjelama (i svojevrsnom insistiranju), u dugom periodu svijesti ne može da raste, razvija se, obnavlja i istraje. Samo raznolikost, dovoljno fleksibilna da opstane u poznavanju i poštovanju ličnog porijekla, može doprinijeti razvoju zdravog i svjesnog pojedinca i društva. Ako ogradimo sebe u samo onom što je nasljeđe i tradicija, bez uvremenjavanja, otvorenosti i svjesnosti o drugačijim kontekstima i društvenim prilikama naših života u odnosu na naše prethodnike, kao i raznolikosti svijeta, ono najSvetije u nama polako umire.

U šarolikosti naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, sličnosti i razlike u prehrambeni su često povezane sa religijom. Postove, ali i specifična praznična jela koja se pripremaju za važne datume, trebamo posmatrati kao priliku za upoznavanje i zbližavanje, a ne nešto što nas razdvaja preko Balkan Diskursa, koristi se uz dozvolu.

Šarolikost prazničnih trpeza

Lepota Bosne i Hercegovine je upravo njena multikulturalnost, pa iako od 90-ih godina u znatno manjem broju, i danas i dalje imamo „mešovite brakove“ koji nam mogu biti inspiracija da su praznične trpeze uvek dobrodošle, bilo da ih vežemo uz Bajrame, Božiće ili tradiciju porodičnog nedeljnog ručka.

Dragana Ilibašić navodi da su se takve proslave kod nje kući obeležavale od vremena kada je bila devojčica.

Još kao mala uživala sam sa jednom bakom u bojanju jaja za Uskrs, dok bi za Bajram sa majkom radila na pripremi baklave. Pamtim i pripreme za obilježavanje slave od dede, dane kada je baka pravila po nekoliko vrsta različitih suhih kolača: od oblatnih do šapica, ali i ručkove za Bajram koji su uvijek bili sastavljeni od nekoliko tradicionalnih jela. Majka je uvijek razvijale kore za burek i mene godinama učila tome. Iako danas ja kupujem gotove kore, nikada ne bih mijenjala te čari kada smo svi zajedno za stolom i za Božić i za Bajram, i dijelimo kako zahvalnost na bogatoj trpezi, tako i zahvalnost na toj ljepoti naše obiteljske šarolikosti.

Kao što vidimo iz primera naših sugovornica, iako živimo u vremenu velike potrošnje i brze hrane, značaj hrane i njeni kulturološki aspekti i dalje su prisutni i oblikuju naše društvo. Hrana predstavlja mesto susreta, zajednice, osećanja pripadanja, međusobnog rasta, podrške i ljubavi.

„Bez obzira na boju kože, pol, starost, versku, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost, hrana može, i jeste, univerzalni jezik ljubavi. Sa njom možemo pokazati i koliko imamo kapaciteta da volimo, ali i da primimo ljubav od drugog (drugačijeg)“, poručuje Mešinović.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.