
Prevod teksta na slici: „Neću napustiti Mohnino društvo.“ Ilustracija autora; koristi se uz dozvolu.
Kada sam imala oko četiri godine, moja porodica se preselila iz našeg sela u Biharu u grad u Džarkhandu u istočnoj Indiji. Dok sam odrastala, kad god sam imala problema sa učenjem, moji roditelji bi spominjali mogućnost povratka na selo. Ova perspektiva, iako je trebalo da me motiviše, takođe mi je otvorila oči za ograničenja sa kojima se žene tamo suočavaju. Bila sam svedok maloletnih brakova, ograničene mobilnosti žena i ograničenog pristupa osnovnim resursima poput struje i vode. Ostalo mi je da se zapitam kako žene koje tamo stalno žive, bez mogućnosti da se presele negde drugde, pronalaze načine da se snalaze u tako izazovnom okruženju.
Lično, ovaj poduhvat zapisivanja moje kulture takođe je bio put ka boljem razumevanju, posebno što su me interesovali odgovori žena na situacije u kojima se nalaze. Da bih doprinela očuvanju angičke kulture i jezika, mog maternjeg jezika, snimam njegovu usmenu narodnu književnost i postavljam je na otvorene platforme znanja kao što su Wikimedia Commons (skladište medija) i Wikisource (besplatna digitalna biblioteka i platforma za transkripciju). Nakon što sam snimila narodne pevače i postavila video snimke, takođe sam zapisala materijal kako bi se potencijalno mogao koristiti u istraživanju i povećanju digitalnog prisustva angike na mreži. Na kraju krajeva, kulturno nasleđe poput narodnih pesama, priča, usmene istorije i izreka obuhvata jedinstven način života, sklonosti, borbe i vrednosti svojih korisnika.
U periodu 2023–2024, dobila sam podršku od Ubrzavača revitalizacije jezika-Wikitongues i uspela sam da dokumentujem još 75 dela narodne književnosti. U ovom članku govorim o nekim od narodnih pesama Angika koje su praktikovale žene iz okruga Banka u Biharu, Indija. Dok sam sakupljala materijal o svojoj kulturi, primetila sam neke ponavljajuće teme koje daju uvid u svakodnevni život njenih praktičara — posebno kako se pesme i priče koriste kao medij za izražavanje nezadovoljstva statusom kvo i za potvrđivanje njihove individualnosti.

Slika sa Angika Folklore Wikitongues Accelerator. Poštena upotreba.
Nedostatak izbora u bračnom aranžmanu
„Papa Jeth Besakh Sadiia Mat Kariho” je pesma u obliku razgovora između ćerke i njenog oca u kojoj ćerka daje izgovore da se ne udaje. Ona traži od oca da je ne oženi tokom Jeth Besakha (najtoplijih meseci u Biharu) jer je vreme nepodnošljivo tokom ovih meseci. On odgovara da će zasaditi drvo sandalovine i da će joj urediti stonu lepezu za njen madap (privremeni baldahin za venčanje). Ona je svesna da mora da se uda, ali se trudi da to odloži obraćajući se brižnoj strani svog oca. Još jedan primer pesme iz perspektive nevoljne neveste je „Nadija Kinare Ge Beti Kekar Baja Baje Če” u kojoj otac obaveštava ćerku da je stigao baraat, tj. mladoženjina povorka. Ona ga zamoli da joj napravi zlatni kavez gde može da ostane skrivena. Žena se obično udaje da bi izbegla pritisak na svoju bezbednost u porodici, pa se nudi da izgubi slobodu u svojoj kući radije nego da se uda za stranca. Tekst je sledeći:
नदिया किनारे गे बेटी तोहर बाजा बाजे छे
हमरा सें मांगे छे बियाह
बनाबो बनाबो हो पापा सोने के पिंजरा
वेहे पिंजरा रहबे छपाय
Za tebe muzički bend svira blizu reke kćeri moja
Pitaju me da se udaš
Otac mi napravi zlatni kavez
Ostaću skrivena u njemu
Ove pesme oslikavaju svakodnevnu stvarnost žena i praktičara narodnog stvaralaštva koji nemaju mnogo uticaja na odluku o braku i procesu sklapanja braka.
Osim bračnih, postoji i mnoštvo pesama koje se pevaju tokom festivala i poljoprivrednih ciklusa.
Pesme o podređenom položaju žene posle udaje
Nakon što se uda, žena ima još manje autoriteta u kući svojih novih rođaka. Na primer, pesma „gubljenje sapuna u kanalu i predstojeće batine od muža” je monolog namenjen snaji. Pevačica (supruga) kaže snaji da je izgubila sapun u vodi i boji se da će je muž zbog toga prebiti; možda će roditelji morati da intervenišu. Ova pesma naglašava nedostatak zaštite koja udatoj ženi treba u kući svog muža i stalnu pretnju nasiljem.
Zahtevi za miraz, iako nezakoniti, i dalje se postavljaju tokom pregovora o braku, a često je nevesta maltretirana i nakon udaje. Pesma „Rijhi rijhi mange che daheja” počinje postavljanjem vizuelne pozadine, opisujući jake kiše tokom venčanja. Kiša može poremetiti planove za venčanje, ovlažiti šatore, poremetiti raspored sedenja i raspoloženje. Pesma zatim metaforički koristi kišu da opiše kako je potražnja za dahej-om, mirazom —roba, novac, imovina, itd., koju je mladoženjinoj porodici dala porodica neveste kao uslov za brak) pljuštala kao oluja na živote nevestinih roditelja. Pošto je većini indijskih žena tek nedavno dodeljen jednak udeo u nasleđu ali se od njih i dalje očekuje da se odreknu svog udela u očevoj imovini nakon udaje, njihov miraz u obliku „poklona“ ili nakita ostaje njihov jedini posed. U ovom ciklusu zavisnosti — prvo u svom rođenom domu, a zatim tamo gde se udala — žena je obično podređena.
Pesme zlostavljanja za materijalističku rodbinu
Gaari pesme pevaju se za novu rodbinu, obično žene tokom svadbene gozbe u kući mlade. Dok stariji, po svoj prilici ugledni muškarci počinju da ustaju sa svog stola za večeru, žene pevaju pesme sa blago uvredljivim izrazima poput „lopov“ i „dezerter“, pozivajući druge da ih prebiju:
जों जों समधी होलो पराय
हांथ गोड़ बांधी दिहो डेंगाय
पकड़िहो लोगो चोरवा भागल जाय
Kako se svekar udaljava,
Vežite mu ruke i prebijte ga,
Uhvati ga, lopov beži.
Ovde je važan tajming pesme, koja se peva isključivo kada muškarci ustaju sa svog trpezarijskog stola. Jelo se može tumačiti kao simbolično za potrošnju drugih oblika životnog opstanka ili resursa kao što je miraz dobijen od nevestine porodice, što izaziva podsmeh.
Nekoliko drugih pesama uključuje verbalno zlostavljanje usmereno na to da budući muž traži miraz. „Ghara Pichuwariia” sadrži eksplicitno zlostavljanje mladoženje koji je uzeo pozamašan miraz, ali ne poštuje svekrvu, možda se nadajući većem mirazu. „Pahiron Pahiron” govori o majci kojoj nije preostalo ništa vredno nakon davanja miraza, ali svekrva i dalje traži zlatni tanjir.
Pravo na pobunu
Ideja da se neko može snažno pobuniti boreći se za pravo izbora koga će voleti artikulisana je u godna pesmi. Kako se pevači opuštaju, pljeskaju i smeju se, njihov ton postaje slavljenički dok se rugaju autoritetu. Pesma pripoveda o otporu mlade žene protiv ograničavanja njenog prava da izabere svog ljubavnika. To je razgovor između savetnika (možda majke ili prijatelja) i Lilije, zaljubljene devojke. Liliji se dive zbog njene lepote, pojačane tradicionalnim oblikom tetovaže, godna-e. Uspela sam da zabeležim dve verzije ove pesme, prvu verziju je otpevao narodni umetnik koji je nastupao na radiju. Drugu verziju pevaju žene, redovne izvođačice pesme, koja ima dodatne tekstove o Lilijinom žestokom otporu. Ona se protivi suptilnom upozorenju da se odrekne Mohne, dečaka kojeg voli, izjavljujući da je spremna da se suoči sa svakim ko ih izazove, bilo da se radi o seoskom poglavici ili advokatu lokalnog suda.
जान नाहिर छोढ़बे मोहना तोरा संगतियो रे जान
किए करते मुखिया, सरपंचा
किए करते दरोगा पुलिसवा रे जान
Neću ostaviti Mohnu
Da vidimo šta će seoski poglavar i glava Pančajata uraditi
Hajde da vidimo šta policija može da uradi
Ova pesma spada u kategoriju pesama koje se pevaju tokom jhumta-e ili jhumar-e, narodne igre u kojoj žene zajedno plešu dok pevaju. Ove pesme se izvode u srećnim prilikama kao što su svadbe, gde žene entuzijastično plešu u grupama, plješću i ritmično pevaju. Žene koje govore angika koje prihvataju ovu pesmu pokazuju svoju pobunu protiv ograničavanja njihove slobode.
Čak i van ovih specifičnih prilika, kao što je kada se snimaju u svrhu dokumentacije, oni više vole da raag uthavo (angika izraz za „početak pesme“) i pevaju zajedno, retko same. Kao grupa, žene pevaju ove pesme kao čin razmene svojih iskustava i očekivanja. Ove narodne pesme pokazuju kreativnu snagu koju feminizam uzima u ovom posebnom delu ruralne Indije.