Put tuge od Gaze do Kaira

Pejzaž iz Gaze pre rata. Fotografija Dana Bsaiso, koristi se uz dozvolu.

Ovu priču, koju je napisala Dana Bsaiso prvobitno je objavio We Are Not Numbers (Nismo brojevi) 15. maja 2024. godine, kao lični narativ usred nemilosrdnog bombardovanja Gaze od strane Izraela. Tekst nije menjan, predstavljen je kao nefiltrirano svedočenje svedoka rata i objavljuje se kao deo sporazuma o podeli sadržaja sa Globalnim glasovima.

Opšte je poznato da tuga ima pet faza: poricanje, bes, cenkanje, depresija i prihvatanje. Možete iskusiti pet faza sve u jednom danu, ili će vam možda trebati meseci, ako ne i godine, da pređete iz jedne faze u drugu.

Kada je tuga postala moj dugogodišnji pratilac nakon što je moj otac Salem preminuo u decembru 2020. godine, mislila sam da je ovo najveća nevolja koju ću morati da proživim.

Nisam bila svestna šta će sve doći. Nisam ni zamišljala da ću morati da tugujem ceo svoj život.

Spisak ljudi i stvari za tugovanje je sve duži. Sada tugujem za svojim ocem, prijateljem Mohammedom Zahererom Hamom, svojim napuštenim domom, svojim napuštenim gradom i sobom.

Tugujem 14 kilometara

Četrnaest kilometara.

Tokom mojih dana raseljenja u izbegličkom kampu Nuseirat u centralnom pojasu Gaze, udaljenost između mene i moje kuće u gradu Gaza bila je samo 14 kilometara. Redovno sam proveravala udaljenost koja me drži podalje od kuće. Svaki put su Google mape navodile da je to 14 kilometara. Čeznula sam za danom kada bi, kada bih potražila lokaciju svoje kuće na Google mapama, plava tačka pokazala da sam već tamo.

Od 13. oktobra 2023, Dana raseljavanja, spavala sam svake noći na tankom pamučnom dušeku na podu, sanjajući sebe u svojoj sobi, da spavam na svom udobnom krevetu.

Sanjala sam da od 14 kilometara napravim nula kilometara.

Spavaća soba autorke teksta kod kuće u gradu Gaza, sa ljubičastocrvenim jorganom, slikama na zidu i zaslepljujućim svetlima. Fotografija Dana Besaiso, koristi se uz dozvolu.

Čeznula sam za svojim krevetom, svojim grimiznim jorganom, mojim izvezenim slikama koje su okačene na zidu, i blistavim svetlucavim fenjerima koji su osvetljavali moju sobu noću.

Pitala sam šta se desilo sa vešom koji se još uvek suši na sušilici za veš od 12. oktobra; da li je pao na zemlju od siline izraelskih bombardovanja u blizini i sada treba još jedno pranje? Da li se hrana u frižideru pokvarila pošto nema struje?

Šta se desilo sa bocama sa vodom koje smo napunili moja sestra Lama i ja — nakon što je izraelski ministar odbrane Joav Galant najavio potpunu opsadu Gaze 9. oktobra: „Naredio sam potpunu opsadu pojasa Gaze. Neće biti ni struje, ni hrane, ni goriva, sve je zatvoreno” — da li je neko time utolio žeđ?

„Mi se borimo protiv ljudskih životinja i ponašamo se u skladu sa tim“, izjavio je Galant. Zar životinjama nije potrebna hrana i voda?

Kad god su mi ova teška pitanja pala na pamet, odmah sam isključila mozak. Duboko u sebi, nisam želela da znam; Želela sam da dom — barem u mislima — ostane onakav kakav sam ostavila.

Nije bilo vremena za tugovanje.

Kao mehanizam suočavanja, morala sam da potisnem bilo kakva osećanja ili misli da bih mogla da preživim.

24. novembra prošle godine primila sam vest o mučeničkoj smrti od strane izraelskih ratnih aviona mog prijatelja Mohameda Hama. Uprkos šokantnoj prirodi vesti, nisam pustila ni jednu suzu.

Morala sam da poreknem tako jaka osećanja gubitka da bih preživela. Morala sam da se podsetim Mohamedovih lakih šala koje mi je uvek slao tokom genocida da bih osetila da je još uvek ovde.

373 kilometara

Nedavno sam imala sreću da evakuišem Gazu u Egipat zajedno sa svojom porodicom. Ipak, ova evakuacija je bila gorko-slatka.

Al-hamdulilah (hvala Bogu), više nisam izložena granatiranju topovnjača, ratnih aviona koji bombarduju pokrivače, i destruktivnih tenkova; međutim, ja sam izuzetno nostalgična.

Rodna ulica autora teksta pre genocida. Fotografija Dana Besaiso, koristi se uz dozvolu.

Sada, 373 kilometara stoji između mene i moje kuće.

Sada, moram da oplakujem 373 kilometara.

Dok se čekalo da se razdaljina smanji, ona je postala veća.

Tokom mog boravka u Nuseiratu, izraelski tenkovi koji su izazvali pustoš u oblasti Necarim, severni pojas Gaze, služili su kao barijera. Ovih dana je lista prepreka porasla.

Za povratak kući sada je potrebna duga vožnja automobilom do prelaza Rafa, vreme provedeno na granici Rafa, sat vremena do novouspostavljenog izraelskog kontrolnog punkta u Necarimu, i onda još 20 minuta.

Ovo putovanje, međutim, nije moguće, pošto je stanovnicima Gaze zabranjen povratak u severni deo pojasa Gaze. Ako to urade, izraelski vojnici će pucati na njih i ubiti ih.

Zamislite da vam je zabranjeno da idete kući. Stalno plačući.

Sama količina emocija koja je izbila nakon što sam stigla u Egipat me je šokirala. Iako sam odavno bila prijatelj sa tugom, nisam bila spreman za to.

Ulica u kojoj živi autor teksta, sada pusta, zauzeta tokom genocida koji je u toku. Fotografija Fatme Hassone, koristi se uz dozvolu.

Jednog dana, dok je ćaskala na WhatsApp-u sa grupom prijatelja, jedan od njih je poslao sličicu koja se svidela Muhamedu, zajedno sa rečima: „Mohamedova sličica. Allah yerhamo (Neka počiva u miru).”

Palo mi je na pamet – u tom trenutku – da Muhameda više nema, i zaplakala sam.

Plakala sam za Muhamedom, za sobom, za svojim napuštenim domom i za svim ljudima koje sam izgubila.

Kada sada razmišljam o Muhamedu, uvek mi padne na pamet citat Džona Grina : „Neke beskonačnosti su jednostavno veće od drugih beskonačnosti”. Muhamed, svetionik nade, pružio je nama, svim svojim prijateljima, večnost u odbrojanim danima koje je proveo sa nama. I na tome sam večno zahvalna.

Moja ulica je postala siva

Jedne noći, listala sam Instagram priče, proveravajući najnovija ažuriranja o Gazi, kada je fotograf koji je ostao na severu Gaze podelio snimak moje ulice.

U početku nisam mogla da je prepoznam. Ulica je bila bleda; sve je posivelo od olupine i krhotina.

Srce me je zabolelo kada sam to videla.

Nisam mogla ni da zamislim da se ono što je nekada bilo najživopisnije, najživlje i područje puno energije pretvorilo u prah i pepeo.

Kako je sinje more postalo sivo? Kako se vazduh ugušio? Kako je ceo moj život odjednom postao bora?

Plakala sam nad tim slikama. Ako je ulica bila u takvom neredu, šta se desilo sa preostalim kućama? Sa mojom kućom?

Da li je moj ljubičastocrveni jorgan posiveo? Ili je još uvek onakav kakvog ga se sećam?

Nedostaje mi dom. Nedostaje mi sve što je u njemu i sve što on predstavlja. Kako kažu, dom je dom. Bilo da je taj dom koliba ili vila, osećaj pripadnosti mestu čini ga domom.

Grad Gaza je bio moj dom. I jako mi nedostaje dom.

Naći će se put kući

Slika sa Daninog telefona (ne mogu pronaći put do tamo). Fotografija Dana Besaiso, koristi se uz dozvolu.

Sada, nakon više od 200 dana, kako bi bilo otići kući?

Sada mi Google mape govore kad god potražim svoju kuću da ne može pronaći put do tamo, ali sam sigurna da će se uskoro naći put.

Mislim — ne, znam da će 373 kilometra nestati, sve barijere i kontrolni punktovi će izbledeti — baš kao i izraelska okupacija — i ja ću se vratiti kući.

 

 

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.