- Global Voices na srpskom - https://sr.globalvoices.org -

Južni Kavkaz: u potrazi za izgubljenim identitetom

Kategorije: Centralna Azija & Kavkaz, Azerbejdžan, Jermenija, Rusija, Istorija, Politika, Ratovi i sukobi, Vlade

Autorka ilustracije Palina Haduika

Poka Leanui, havajski dekolonijalni aktivista, napisao je u eseju [1] pod nazivom „Procesi dekolonizacije“ da postoji pet koraka za  dekolonizaciju grupe ljudi: oporavak, žalost, sanjarenje, posvećenost i akcija. U suštini, Leanui je sugerisao da dekolonizacija uključuje sagledavanje toga kako je moć raspoređena unutar društva i koje promene moraju da se dogode da bi se prema svima postupalo pravedno.

U širem geografskom kontekstu, teza ovog naučnika je relevantna u mnogim drugim delovima sveta. U stvari, mnoge bivše sovjetske zemlje trenutno vode sopstveni proces dekolonizacije. Ovaj proces je uglavnom prolazio nezapaženo sve dok Rusija nije napala Ukrajinu, a mnoge postsovjetske nacije su počele da razmišljaju o svojoj prošlosti i naročito o ulozi Rusije u svojoj istoriji.

Vojno i političko prisustvo [2] Rusije na Južnom Kavkazu, kao i na širem geografskom prostoru, je neosporno. Zapadne sile decenijama nisu bile uključene u političke procese na Južnom Kavkazu, tradicionalno ga posmatrajući kao sferu uticaja Rusije – o tome svedoči kratak pregled [3] istorije regiona. Premda je ruska invazija na Ukrajinu u februaru 2022. godine najnoviji primer interesovanja i težnji ove prve u regionu, to je samo jedan odjek prošlosti koji nažalost nastavlja da proganja ne samo Ukrajinu i njen narod, već i ceo postsovjetski region. Etnička i teritorijalna pitanja bivših sovjetskih republika ostaju nerešena uglavnom zato što su uloga i interes Rusije [4] u održavanju tinjajućih sukoba i nemira narušili izglede za mir i koegzistenciju.

Jedan takav primer je Nagorno-Karabah [5]  (na jermenskom, Artsakh).

Izvor fotografije: International Crisis Group [6]. Koristi se uz dozvolu.

Region je prvi put uključen u sastav Azerbejdžana 1921. godine kada je Sovjetski Savez stvorio Transkavkasku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku, koja je uključivala Azerbejdžan, Gruziju i Jermeniju kao svoje konstitutivne republike. U to vreme, Nagorno-Karabah je bio autonomna oblast u sastavu Azerbejdžanske Sovjetske Socijalističke Republike.

Odluku da se Nagorno-Karabah stavi u sastav Azerbejdžana donele su sovjetske vlasti, koje su nastojale da stvore administrativne jedinice zasnovane na etničkim i jezičkim kriterijumima. Iako je Nagorno-Karabah imao većinsko etnički jermensko stanovništvo, sovjetske vlasti su smatrale prikladnim da ga smeste u Azerbejdžan.

Autonomiju Nagorno-Karabaha uspostavile su sovjetske vlasti u znak priznanja jedinstvenog kulturnog i jezičkog identiteta regiona, kao i etničkih tenzija koje su postojale između jermenskog i azerbejdžanskog stanovništva u regionu. Međutim, uprkos autonomnom statusu Nagorno-Karabaha, tenzije su ostale prisutne, pri čemu su sve uključene strane nastojale da ostvare veću kontrolu nad regionom. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Nagorno-Karabah je proglasio nezavisnost od Azerbejdžana i nastojao da se ponovo ujedini sa Jermenijom. To je dovelo do sveobuhvatnog rata – Prvog rata za Karabah [7] – između Jermenije i Azerbejdžana, koji je okončan prekidom vatre proglašenim 1994. godine i pobedom jermenske vojske, koja je preuzela kontrolu nad spornim teritorijama ali i okupirala dodatne teritorije, pozivajući se na bezbednost stanovništva Karabaha.

Nesposobnost ili nespremnost lidera da reše sukob nakon prvog rata u Karabahu držala je obe zemlje na distanci, uz čestu razmenu krivice i uzajamno obasipanje optužbama. Kršenja primirja i tenzije pratili su ove dve zemlje u narednih nekoliko decenija sve do 27. septembra 2020. godine, kada je izbio rat punih razmera. U 44-dnevnom [8] ratu poginulo je na hiljade vojnika i civila sa obe strane. Azerbejdžan je povratio [9] kontrolu nad većim delom ranije okupiranih sedam regiona. Azerbejdžan je takođe zauzeo jednu trećinu [9] samog Karabaha tokom rata. Rusija je posredovala u prekidu vatre [10] koji je okončao aktivnu fazu rata, ali nije rešio sukob. I Jermenija i Azerbejdžan su pristali na prisustvo ruskih mirovnih snaga.

Iako je bila aktivan igrač u pregovorima nakon drugog rata u Karabahu, invazija Rusije na Ukrajinu godinu dana kasnije promenila je dinamiku njene moći u regionu kao i pravac razvoja događaja u posleratnom periodu.

Ova promena u dinamici moći bila je vidljiva u posleratnim eskalacijama koje su se nastavile uprkos sporazumu o okončanju neprijateljstava iz 2020. godine. U maju 2021. godine, azerbejdžanske trupe su izvršile [11] značajan upad na jermensku teritoriju, prešavši nekoliko kilometara u provincije Sjunik i Gegarkunik i zauzevši oko 41 kvadratni kilometar ove zemlje. Taj potez izazvao je međunarodnu osudu [12], uključujući i onu od strane Evropskog parlamenta, kao i Sjedinjenih Država i Francuske, koje su pozvale Azerbejdžan da povuče svoje trupe sa jermenske teritorije. Dalji vojni upadi [13] dogodili su se u septembru 2022. godine, što je rezultiralo smrću i nestankom najmanje 204 jermenska i 80 azerbejdžanskih vojnika, prema zvaničnim podacima [13].

Bahruz Samedov, doktorant na Karlovom univerzitetu u Pragu, kaže da je odluka predsednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva da napadne međunarodno priznatu teritoriju Jermenije 2021. godine bila manifestacija praznine koju je Rusija ostavila za sobom.

Za političko rukovodstvo u Jerevanu, obnovljene borbe u septembru su signalizirale opadanje uticaja Rusije, kao i njenu nepouzdanost. Umesto toga, usred odsustva Rusije, Evropska unija i SAD su se umešale i preuzele ulogu novih posrednika u procesu izgradnje mira između Jermenije i Azerbejdžana. Oni su inicirali [14] sastanke na visokom nivou između jermenskih i azerbejdžanskih zvaničnika. Međutim, s obzirom da Rusija uglavnom nedostaje u toj slici, osnaženi Alijev je nastavio sa svojim ciljem: da izvrši pritisak na Jermeniju da prihvati njegove uslove [15] u vezi sa Karabahom i Lačinskim koridorom.

Od prošle godine [16] grupa azerbejdžanskih eko-aktivista, za koje Samedov sugeriše da su paravan za državnu intervenciju [17], blokira jedini put koji povezuje jermensko stanovništvo koje živi u Nagorno-Karabahu sa Jermenijom. Zatvaranje tog puta rezultiralo je humanitarnom krizom i navelo je UN da izdaju sudski nalog [18] 22. februara 2023. godine kojim se nalaže Azerbejdžanu da zaustavi blokadu Lačinskog koridora.

Dekolonijalno buđenje

Iako su rat u Ukrajini i rat oko Nagorno-Karabaha možda geografski udaljeni, oba rata imaju zajedničke karakteristike. Oba su rezultat ruske imperijalističke politike, koja seže u caristički period [19] i koju je nastavio predsednik Putin.

Razumljivo, često je teško sagledavati stvari izvan klišea savremene politike ili pratiti razvoj događaja koji se dešava na postsovjetskom prostoru iz istorijske i antropološke perspektive, ali one nisu ništa manje važne – ako ne i od vitalnog značaja – za razumevanje čitavog spektra komplikacija koje dovode do ovog ciklusa nasilja. Od ruske invazije na Ukrajinu, bivše sovjetske države preispituju sovjetsku prošlost. Dijalog o ulozi Rusije u regionu odvija se i među postsocijalističkim društvima južnog Kavkaza.

„Dekolonijalne teme su počele da budu predmet rasprave u Jermeniji tek u poslednjih nekoliko godina. Nepovoljna politika Rusije u regionu u nedavnoj prošlosti stvorila je novi diskurs o odnosima između dve zemlje u jermenskom civilnom društvu“, rekla je Evija Hovanisjan, socijalni antropolog čije se istraživanje fokusira na identitet i nacionalizam u postsovjetskim zemljama.

Nekoliko autora je pisalo (videti pod Hrah Bajadian, „Postati postsovjetski”) [20] o pitanju postsovjetskog identiteta, ali sveukupno, ne postoje čvrsta akademska istraživanja ili studije o dekolonizaciji. „Pošto se SSSR razlikovao od zapadnih imperija, povremeno se raspravlja o pitanju da li je i sam bio imperija“, rekla je Hovanisjan.

U Azerbejdžanu, prema Bahruzu Samedovu, ljudi su uvek bili kritični prema Rusiji i često su bili skloni da okrive Putina za sukob u Nagorno-Karabahu. Azerbejdžanci i Jermeni nisu uvek bili neprijatelji. Živeći zajedno vekovima, uspevali su da koegzistiraju u miru. Hovanisjan ukazuje na prakse poznate kao „Dost“ (prijatelj na azerbejdžanskom) i „Kirva“ (slično kumu), koje su stvorile jake veze između mnogih jermenskih i azerbejdžanskih porodica.

„Kada dve etničke grupe moraju da žive jedna pored druge, one stvaraju mehanizme koji konfigurišu međuljudske odnose među njima. Posle prvog rata u Nagorno-Karabahu, Jermeni i Azerbejdžanci bi prelazili već zatvorene granice kako bi prisustvovali venčanjima ili sahranama svojih prijatelja sa druge strane“, rekla je Hovanisjan.

Hovanisjan i Samedov tvrde da je razrađena državna propaganda u poslednjih 30 godina učinila da Azerbejdžanci i Jermeni osećaju mržnju jedni prema drugima i da nisu spremni na kompromis u cilju mira. Samedov napominje da su nacionalistička osećanja i sada pobeda deo nacionalnog identiteta Azerbejdžana, i da je malo verovatno da će se to promeniti u budućnosti jer Alijev nije zainteresovan za promenu perspektive kod ljudi. „Alijevu je na korist da ga doživljavaju kao pobedničkog lidera. Ako se zvanična propaganda ne promeni, neće biti održivog mira“, napominje Samedov. I Samedov i Hovanisjan su takođe istakli da je Rusiji uvek bilo od koristi da ima razloga za svoje vojno i političko prisustvo na Južnom Kavkazu.

„Za nas je važno da shvatimo da je Rusija zainteresovana samo da zadrži svoj uticaj u regionu, da uvek bude veliki brat, koji je nesumnjivo imperijalistički u svojoj srži“, rekao je Bahruz Samedov.

„Mir je više od odsustva rata“ – Inger Skjelsbek

Iako je bilo pozitivnih signala [21] iz Jermenije i Azerbejdžana o rešavanju njihovih pitanja diplomatskim putem, Evija i Bahruz ne vide postizanje održivog mira u skorije vreme. „Da bismo postigli održiv mir, potreban nam je istinski demokratski proces, koji trenutno nemamo (u Azerbejdžanu); stoga ne može biti nikakvog pravog mira. Ono što najviše možemo da imamo jeste neka vrsta autoritarnog mira koji će možda funkcionisati u ekonomskom smislu, ali se nikada neće transformisati u mir među narodima“, objasnio je Bahruz.

Štaviše, na frontu civilnog društva, malo se može učiniti u nedostatku zvaničnih otvorenih kanala, dodaje Hovanisjan. Iako su od vitalnog značaja za promovisanje mira i rešavanje sukoba, posebno kod mlađih Jermena i Azerbejdžanaca, koji, za razliku od svojih roditelja ili baka i deka, nikada nisu imali kontakt sa susednim narodom, ove razmene nisu korisne kada nema zvaničnog političkog dijaloga.

Prema Samedovu, većina lokalnih inicijativa koje se bave mirovnim i prodemokratskim radom više nije aktivna, a one koje i dalje postoje nemaju kapacitet „da pruže alternative narativu vlade. Mnogi su razočarani korupcijom i praksama pranja novca, i stoga su ili promenili posao ili napustili Azerbejdžan.“ On dodaje:

Dok se Jermenija i Azerbejdžan menjaju uporedo sa razvojem događaja o kojima je ovde bilo reči, oni se u velikoj meri oslanjaju na spoljnu stranu u rešavanju etničkih i teritorijalnih sporova između njih, po mogućnosti da ih ne predvodi Rusija. Sa ratnim narativima u svojoj srži, ove dve zemlje i njihovi narodi su još uvek u potrazi za sopstvenim identitetom, i za njih je teže zamisliti šta dolazi posle mira nego preduzeti korake da ga ostvare.

Ova publikacija se ostvaruje u okviru N-Ost projekta „Dekolonizovanje novinarstva“, koji je razvijen u saradnji sa JX Fondom i podržan od strane Komesara za medije i kulturu u vladi Nemačke (BKM)