Kraljica Elizabeta II kroz arapsku prizmu

 

Kraljica Elizabeta II sa iračkim kraljem Fejsalom tokom zvanične posete 1956. godine. Stanica Viktorija, London. Snimak ekrana iz video snimka autora British Pathé. Fer upotreba.

Ovo je gostujući post koji je napisao Naser Rabat, direktor Programa Aga Kan za islamsku arhitekturu na Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT).

Smrt kraljice Elizabete II 8. septembra 2022. u zapadnim medijima predstavlja se kao kraj jedne ere. Ova neumorno emitovana mantra je, u najmanju ruku, otvoreno preterivanje, osim možda za okorele rojaliste u Ujedinjenom Kraljevstvu i anglofile, uglavnom bogate građane Komonvelta. Za nas ostale, značaj njene smrti se kreće od pompezne distrakcije, namerno razvučene na mnogo dana, do podsećanja na to koliko je svet sada drugačiji od vremena njenog uspona na presto 1952. godine i koliko je britanski kraljevski spektakl isprazan i potpuno u raskoraku.

Prvi podsetnik je posebno potresan za arapskog posmatrača kao što sam ja, koji je potpuno naviknut na zapadne načine razmišljanja, a ipak zadubljen u kritiku njihovog nepromišljenog zanemarivanja drugih, nezapadnih perspektiva.

Takođe je još više uznemirujuće jer se vladavina Elizabete II poklopila sa upornim razbijanjem svakog aspekta modernosti koji daje nadu u ogromnom arapskom svetu – od političke nezavisnosti do ekonomskog prosperiteta, društvene emancipacije i stabilnosti.

Elizabeta II naravno nije bila lično odgovorna ni za jednu od ovih nesreća, za koje treba pošteno i jasno okriviti arapske režime i narode i njihovo pogrešno nošenje sa izazovima sa kojima su se suočavali u poslednjih 70 godina. Ali ona je simbolizovala kolonijalni svetski poredak koji je, iako na izmaku u vreme njenog dolaska, već bio zarobio ne samo Arape, već i ceo Globalni jug, u svojoj izuzetno nepravednoj raspodeli moći, znanja i bogatstva. Akteri su se menjali više puta, ali je razarajući stisak globalne nejednakosti izdržao gotovo neoštećen.

Putevima britanske kolonizacije na Bliskom istoku

Anahrona mapa Britanske imperije. Boje u ključu mape su objašnjene prema njihovim brojevima na sledeći način: 1. Ružičasta: kolonije držane do 1945. 2. Narandžasta: Dominioni 3. Ružičasta u narandžastoj: kolonije Dominiona 4. Tamno crvena-braon: oblasti izgubljene do 1920. 5. Svetlo ružičasta: područja okupirana u Drugom svetskom ratu * 6. Ljubičasta: Prinčevske države (u Indiji) i drugi protektorati 7. Lavanda: oblasti izgubljene do 1705. (samo za Englesku) 8. Prugasta: sfera uticaja (kliknite na sliku za bolju rezoluciju) 9. Losos: oblasti poražene Osovine okupirane 1943-1955**154, CC BY-SA 3.0

Britansko mešanje u arapski Mašrek je staro (Magreb je odlučno ustupljen Francuzima). Godine 1190, daleki prethodnik Elizabete II, Ričard I (Lavlje Srce, vladao 1189-99) predvodio je treći krstaški rat na Siciliju, Kipar i obalu Palestine sa mešovitim rezultatima koji su mu svejedno doneli večnu slavu.

Sledeći vojni pohod na arapske zemlje usledio je 1801. godine kada su se Britanci iskrcali u Egipat kako bi naterali Francuze na povlačenje i tamo ponovo uspostavili osmansku vlast. Britanci su požnjeli ogromne ekonomske i geopolitičke koristi od svojih manevara oko raspadajućeg Otomanskog carstva, otimajući rubne teritorije kao što je Aden, koji je došao pod vlast Britanske istočnoindijske kompanije 1839. godine.

Ali uspon lokalne modernizatorske dinastije u Egiptu zahtevao je brzu intervenciju 1882. godine kako bi se obezbedile i finansijske i navigacione koristi nastale nakon otvaranja Sueckog kanala. Britanci su okupirali Egipat do 1954. godine.

Sudan je bio sledeći kada ga je osvojila zajednička britansko-egipatska vojska 1898. godine.

U međuvremenu, Britanija je takođe proširila svoju kolonijalnu hegemoniju na zalivske šeikate od Kuvajta do Omana, vezujući ih sporazumima koji su uspešno izbrisali njihovu nezavisnost.

Kraj Prvog svetskog rata doveo je do kolapsa Otomanskog carstva i jurnjave evropskih kolonijalnih sila da progutaju njegove arapske provincije. Britanija je, izdajući svoje arapske saveznike kojima je obećana nezavisna arapska država, osvojila većinu teritorije Mašreka, uključujući Irak i Trans-Jordan, gde je postavila dve potčinjene hašemitske dinastije, i Palestinu, kojoj je bilo suđeno da bude lišena imena, identiteta i ljudi.

Ovaj britanski imperijalni plan, oličen apsurdnom Balforovom deklaracijom iz 1917. godine koja je obećavala jevrejskom narodu ono što je još uvek bila otomanska Palestina, pokazao se katastrofalnim ne samo za Palestince, koji su izgubili zemlju nakon uspostavljanja Izraela 1948. godine, već i za ceo arapski region. On je prekinuo teritorijalnu vezu između Egipta i Mašreka, poništio istinsko oslobođenje i stvorio okruženje koje je neprijateljski nastrojeno prema modernosti i demokratiji.

Pod vladavinom kraljice Elizabete II

Kraljica Elizabeta II u vagonu sa jordanskim kraljem Huseinom tokom kraljevske dobrodošlice 1966. godine. London. Snimak ekrana iz video snimka autora British Pathé. Fer upotreba.

Mane te imperijalne politike počele su da se pojavljuju ubrzo nakon dolaska Elizabete II na presto, kada su Slobodni oficiri u Egiptu izveli državni udar protiv svog kralja u julu 1952. godine i uspostavili, kako su tvrdili, republiku usmerenu ka napretku i političkom suverenitetu. To što su na kraju uprskali svoj projekat zbog neiskustva i političke pohlepe ni na koji način ne umanjuje ulogu Velike Britanije, i Zapada uopšte, koji su ovim nesposobnim vladarima dali  još više užeta da dave svoj narod.

Prenagljena nacionalizacija Sueckog kanala od strane Abdela Nasera ​​1956. godine dovela je do Trojne agresije od strane Velike Britanije, Francuske i Izraela, koja je otkrila vojne i strateške slabosti egipatskog režima uprkos povlačenju osvajača. Nakon toga, SAD su nametnule novi poredak koji je gurnuo Ujedinjeno Kraljevstvo u zadnji red kada su u pitanju egipatski poslovi, ali ne bez raznih pokušaja da se povrati određeni uticaj.

Još jedna pozornica za takmičenje UK/SAD u sveže nezavisnim arapskim državama bila je Sirija, koja je pretrpela seriju vojnih udara pod stranim uticajem između 1949. godine i uspona Hafiza al-Asada 1970. godine. Veruje se da su neki od ovih pučeva bili koordinisani sa britanskim tajnim službama, posebno 1950-ih, kada je rastući panarabizam zapretio konzervativnim režimima u savezu sa Ujedinjenim Kraljevstvom u Jordanu, Iraku i nekim od zalivskih šeikata.

Navodno mapiran na salveti od strane nepokolebljive Gertrude Bel, na koktel zabavi u vili nekog britanskog visokog komesara 1918. godine, Irak je takođe trpeo strano mešanje tokom svoje moderne istorije. Poslednja epizoda je bila posebno razorna kada je zemlju okupirala koalicija koju su predvodile SAD 2003. godine. Velika Britanija, verovatno nostalgična za svojim starim kolonijalnim danima, zahtevala je je južni guvernorat Basru kao svoj feud. Na drugim mestima u Zalivu, britanski iseljenici i preduzeća dominiraju mnogim ekonomskim sektorima u prebogatim gradovima-državama od Kuvajta do Omana. Nekada „Srećni“ Jemen (Arabija Feliks kod Rimljana), čija je južna polovina više od jednog veka bila britanska kolonija, sada je u jeku šizofrenog građanskog rata, podstaknutog geopolitikom i pogrešnim snovima o veličini među njegovim osvajačima.

Pa kako bi ljudi u regionu trebalo da pamte kraljicu Elizabetu II nego kao ukočenu, užasno konzervativnu poglavarku imperije u opadanju što je zaista bila? U stvari, njen odlazak možda ne donosi nostalgični kraj jedne ere, već početak nove ere pun nade za odnose britanske monarhije sa arapskim svetom. Njen sin i naslednik, Čarls III, oduvek je pokazivao veliko interesovanje i uvažavanje islama, sufizma i arapske kulture i arhitekture.

Ove intelektualne aktivnosti, ako se pravilno preusmere, mogu se prevesti u stvarno zbližavanje sa arapskim svetom. Ali to će zavisiti ne samo od volje novog kralja, već i od njegove sposobnosti da se snalazi u ograničenjima svoje ustavne monarhije i da prevaziđe postojeće predrasude orijentalizma, kolonijalizma i ksenofobije.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.