- Global Voices na srpskom - https://sr.globalvoices.org -

Esperanto: može li se jezik idealizma suočiti sa stvarnošću?

Kategorije: Ljudska prava, Umetnost i kultura, Most

Fotografija zastave esperanta. Izvor: Canva

Generalno, jezici su suštinsko sredstvo identiteta, ali oni postavljaju i nerešenu dilemu: paradoks u kojem jezici pružaju priliku za komuniciranje, ali deluju samo u okviru date lokacije i grupe pojedinaca, čime nas udaljuju jedne od drugih. Esperanto, zauzvrat, nastoji da to prevaziđe kako bi postao pravi put koji podjednako odgovara svim geografskim i demografskim segmentima. Međutim, iako se esperanto oslanja na idealizam, postoji potreba da se ovaj jezik uspostavi u okviru konkretnih pitanja iz stvarnog života. Njegova težnja za potpunom neutralnošću ima granice kada se suoči sa društvenom i političkom realnošću.

Ali, šta je esperanto? Esperanto je jedan od mnogih veštačkih jezika koji su izmišljeni širom sveta [1] i imao je zapažen uspeh. Stvorio ga je 1887. godine Ludvik Zamenhof [2], poljski Jevrejin koji je 12 puta nominovan za Nobelovu nagradu za mir. Oko dva miliona ljudi širom sveta govori ovaj jezik koji je imao posebnog uspeha u Meksiku. Među poznatim esperantistima bili su Čarli Čaplin, Dž.R.R. Tolkin i Lav Tolstoj.

Prvi Svetski kongres esperanta u Bulonj-sur-Mer, Francuska, 1905. godine. Izvor: fotografija u javnom domenu [3].

Mnogi smatraju esperanto idealističkim jezikom, kao što je pomenuto i u naslovu intervjua [4] koji je vodio meksički list Reforma sa Karlosom Velaskiljom i Maljeli Martines, predsednicom Meksičkog udruženja za esperanto [5]. To je možda zato što esperanto nije samo jezik, već i kultura [6] sa nekoliko moralnih principa. Ovo izdvaja esperanto od mnogih drugih jezika, jer on nije samo sredstvo za govor i pisanje. Drugim rečima, kada se uči sam jezik takođe se uči o humanističkim i pacifističkim vrednostima esperantističke kulture.

Iako esperantujo [7] (imaginarni svet u kome su pojedinci uronjeni u esperantističku kulturu) uključuje različite ljude i društvene odnose, ne može se poreći da postoji stalna neutralnost unutar esperantističkih ideala koja je zadržala „pasivni“ stav ovog jezika usred nekoliko društvenih fenomena. Na primer, ovaj jezik se protivi sopstvenoj komercijalizaciji, što je sprečilo da ga određena grupa pojedinaca koristi za profit.

Sa druge strane, esperantistička zajednica takođe nije kritikovala okvire koji sprečavaju širenje njenih ideja mira. Čini se da opravdavanjem neutralnog stava koji zastupa na ideološkim osnovama, ona ne kritikuje bilo kakav neravnopravan status u svetu u kome živimo. S tim u vezi, osvrćemo se na reči Franca Fanona [8] u njegovoj knjizi „The Wretched of the Earth“ (Prezreni na svetu; 1961), kada on posebno pominje da neutralizam poštuju počinioci nasilnih situacija u vremenima nestabilnosti i rata.

Najbolji primer ove neutralnosti je esperantističko udruženje, UEA [9] (Univerzalna esperanto asocijacija [10]), koje je kritikovano zbog svog stava o ruskoj vojnoj invaziji na Ukrajinu [11], koji je glasio: „Mi ne zauzimamo političke stavove“. Pitamo se, dakle, gde to ostavlja ideale esperanta koji su pokrenuti?

Na osnovu navedenog, vraćamo se na početnu tačku. Čini se da se društveni odnosi u esperantističkoj zajednici fokusiraju na debatu o idealizmu i retko govore o društvenoj stvarnosti u kojoj se esperanto nalazi, društvenoj stvarnosti problema u današnjem svetu sa kojima se suočavaju pojedinci širom sveta.

Ovo nije uvek bio slučaj. U prošlim decenijama, esperantistička zajednica bi zauzela pozicije. Kako kaže Marija Isabel Nahera Sepulveda, autorka knjige „Esperanto i ljudska komunikacija“, imajući globalne ciljeve, esperantistička kultura je bila otvorena za mnoge načine razmišljanja i izražavanja. Na primer, od uspostavljanja antifašističkih stavova u zemljama kao što je Španija pre nekoliko decenija do stalnog dodavanja knjiga, prevoda i audio-vizuelnih ili muzičkih projekata koji se i danas sprovode.

Iako je esperanto medijum za pacaj batalantoj („mirovne aktiviste”), on mora da se uključi u debatu o problemima iz stvarnog života. Iako je naš jezik daleko od toga da bude drugi jezik celog sveta, mi ipak možemo da mu damo potencijal da postane dalekosežan jezik komunikacije i da pristupamo problemima kroz više humanističku perspektivu. To bi uključivalo osudu nehumanosti u stvarnom životu.

Dakle, kako to možemo prevazići i dati esperantu ovaj potencijal? Odgovor nalazimo u primeru koji je antropolog Ivan Dians pružio tokom Nacionalnog kongresa esperanta u Puebli, Meksiko, 2018. godine. On je govorio o tome kako je esperanto pomogao njegovim studentima da bolje komuniciraju sa starosedelačkom zajednicom Totonaka jer su njegovi lingvistički atributi olakšali razumevanje njihovog maternjeg jezika i time je delovao kao posrednički jezik. Ovaj primer je demonstracija napretka ostvarenog na multikulturalnom nivou, kao i u potrazi za primarnim ciljem: interkulturalni dijalog je apsolutna neophodnost u pronalaženju rešenja za neravnopravne uslove života u našim društvima.

Kao što je objašnjeno u gornjem pasusu, ne možemo svi biti antropolozi, ali možemo da preduzimamo projekte. Međutim, izveštavati o ovim pitanjima znači otići korak dalje i uključiti se u društvene odnose koji bi se mogli uspostaviti preko esperanta.