- Global Voices na srpskom - https://sr.globalvoices.org -

Digitalna univerzalna rešenja za analogni svet

Kategorije: Južna Azija, Indija, Građanski mediji, Katastrofe, Ljudska prava, Politika, Urođenici, Vlade, Zdravlje, Žene i ravnopravnost među polovima, COVID-19
 Daily updates and status reports of the Covid-19 situation had to be uploaded via an official Government app [1]

Dnevne novosti i izveštaji o situaciji sa pandemijom Covid-19 morali su da se postavljaju preko zvanične vladine aplikacije. Autorka fotografije Mira Devi za Khabar Lahariya [2]. Koristi se uz dozvolu.

Ovaj članak napisali su zaposleni u medijskoj kući Khabar Lahariya na osnovu istraživačkih izveštaja sa portala Chambal Media [3], uz podršku projekta Check Global [4]. Autorka video izveštaja Mira Devi.

Digitalna univerzalna rešenja za još uvek analogni svet su za indijsku vladu omiljeni način prebacivanja odgovornosti za krizne situacije. Uspostavljaju se kratkotrajne politike i tehnologije [5] koje bi trebalo da odgovaraju svima bez uzimanja u obzir postojećih nejednakosti i neželjenog uticaja na različite zajednice.

Pandemija COVID-19 je dovela do većeg oslanjanja na digitalne tehnologije i sve više insistiranja [6] na digitalizaciji u Indiji. Neke osnovne usluge premeštene su na internet. Podela urbano-ruralno u usvajanju digitalnih tehnologija je oštra i očigledna, ali je gore u ruralnim oblastima, posebno za seoske žene koje su često marginalizovane u okviru dominantnog diskursa o zakonima, politici i medijima.

Manikpur, UP: Kol adivasis travel to nearby cities via train to sell firewood, a primary source for their livelihood which took a major hit during the nationwide lockdown [7]

Manikpur, UP: Kol Adivasi putuju u obližnje gradove vozom da prodaju drva za ogrev, primarni izvor njihovih primanja koji je značajno pogođen karantinom širom zemlje. Autorka fotografije Mira Devi za Khabar Lahariya [2]. Koristi se uz dozvolu.

Digitalni rodni jaz: prodaja karata preko interneta kada su mobilni telefoni luksuz, a železničke stanice daleko

Za lokalno stanovništvo od preko 40.000 Kol Adivasija [8] iz bloka Manikpur u okrugu Čitrakut u Bundelkandu [9], sredstva za život prvenstveno zavise od sakupljanja drva za ogrev u šumi i njegove prodaje u obližnjim urbanim centrima. Žene iz naroda Kol nose teške snopove iseckanog drva u vozovima koji predstavljaju spas za ovu trgovinu.

Žene prodaju drvo za ogrev na obližnjim pijacama u Alahabadu, Bandi, Karviju i Atari, gradovima i komercijalnim centrima u Utar Pradešu.

Nakon što je pandemija COVID-19 pogodila Indiju u martu 2020. godine, vozovi su prestali da saobraćaju [10], što je poremetilo živote hiljadama ljudi kao i protok prihoda, hrane, lekova i drugih osnovnih zaliha za najugroženije stanovništvo [11] u regionu. Uprkos tome što su vozovi ponovo počeli da saobraćaju u novembru 2020. godine, situacija na terenu se nije poboljšala za žene iz naroda Kol. U pokušaju da pokrene aktivnosti, vlada je naložila da se sve rezervacije za vozove obavljaju samo preko interneta [12].

 When trains resumed in November, Kol adivasis found it difficult to adapt to the online booking system without smartphones and the digital know-how [13]

Kada su vozovi ponovo krenuli u novembru, Kol Adivasi su imale teškoće da se prilagode sistemu rezervacija preko interneta bez pametnih telefona i digitalnog znanja za snalaženje u tom sistemu. Autorka fotografije Mira Devi za Khabar Lahariya [2]. Koristi se uz dozvolu.

Ali ovaj trud ignoriše nevolje zajednice Kol, za koju je internet portal za rezervacije ne samo nepristupačan nego i noćna mora. Većina pripadnica ove zajednice nije imala pametni telefon da bi mogla da rezerviše karte preko interneta, a čak i ako su imale telefon, nedostajalo im je tehnološko znanje. Podaci pokazuju da je od deset žena u ruralnoj Indiji manje od tri ikada koristilo [14] internet u svom životu. Kao alternativna opcija, ako su želele da kupe papirnu kartu na šalteru, morale su prvo da putuju od svog doma do stanice Bargar ili Manikpur javnim prevozom, a putovanje do ovih stanica ih je koštalo 60 INR (0,80 USD) i najmanje dva-tri sata vožnje.

Mira Devi iz medijske kuće Khabar Lahriya [15], nezavisne feminističke novinske mreže koja deluje na lokalnom nivou, izveštava [16] da je pojava sistema rezervacija preko interneta ozbiljno poremetila svakodnevne aktivnosti Kol Adivasija kao što je Radžkumari. Ona mora da prepešači 10km u jednom pravcu da bi pokušala da rezerviše kartu, a ako ne uspe mora da nastavi dugu šetnju kući, ponavljajući ceo proces ponovo sledećeg dana.

“Kontrolor putnih karata, u svakom vozu, kaže da sam staromodna, ali šta da radim kada nemam telefon? Ako nismo u mogućnosti da prodamo drva, sedimo gladni,” žali se Bondi, drvoseča iz sela Rampurija u istoj oblasti.

Žene drvoseče iz naroda Kol u Manikpuru dobijaju 120–150 INR (1,6–2,0 USD) po snopu drveta, od kojih svaki teži oko 40–45kg. Njihov rad je ozbiljno potcenjen i na kraju ih košta više nego što vredi, posebno kada ga otežavaju dodatne muke sa novim sistemom prodaje karata preko interneta.

Since the procurement of smartphones was delayed due to the pandemic, ASHA workers without one had to borrow phones from their family members in order to complete their daily tasks [17]

Pošto je nabavka pametnih telefona kasnila zbog pandemije, radnice ASHA-e koje nisu imale telefon morale su da pozajmljuju od članova porodice kako bi obavile svakodnevne zadatke. Autorka fotografije Mira Devi za Khabar Lahariya [2]. Koristi se uz dozvolu.

Digitalne zdravstvene radnice, bez digitalne tehnologije

Lokalne radnice misije ASHA [18] (Akreditovani aktivista za socijalno zdravlje) i centra Anganvadi [19] u okrugu Banda u Bundelkandu trude se da prate brzinu kojom se njihovi sopstveni poslovi menjaju u nastojanju vlade da se ostvari Digitalna Indija [20]. Radnice ASHA-e i Anganvadija su okosnica  zdravstvenih usluga i negovateljstva u ruralnoj Indiji i predstavljaju primarni kontakt za pitanja javnog zdravlja u ovim zajednicama. Ova dobrovoljna radna snaga koju čine slabo plaćene, polupismene žene je prva linija odbrane Indije od bilo kakve lokalne zdravstvene krize. U kontekstu u kojem se radna snaga seoskih žena u Indiji smanjuje [21] pod uticajem COVID-a, čini se nelogičnim da država insistira na tehnologiji koja otuđuje i dodatno obespravljuje ove žene. Samo u okrugu Banda postoji preko 1705 Anganvadi centara i preko 1400 ASHA radnica. Sa jačanjem zaraze COVID-19 širom zemlje, postao je zahtevniji i posao žena zaposlenih u ASHA-i i Anganvadiju koje se nalaze na prvoj liniji kao zdravstvene radnice i negovateljice.

U još jednom izveštaju [22] Mire Devi za medijsku kuću Khabar Lahariya, Renu Maurja nam govori o svom životu u službi Anganvadija za vreme pandemije:

Počeli bismo rano ujutru, obavljali kućne pozive. Davali su nam dnevni cilj od dvadeset kućnih poziva. Zabeležili bismo detalje i odneli podatke u kancelariju. Osim plaćenog putovanja, nisam dobijala ništa drugo. Nije ih bilo briga da li jedem ili ne.

U ovom slučaju kućni pozivi se odnose na telefonske razgovore sa lokalnim stanovništvom u selima radi ispitivanja zaraze COVID-19, da bi se proverilo da li imaju simptome i da li je potrebno da se testiraju.

Gudija, radnica ASHA-e u Bandi, kaže nam da su ih zvale vlasti na brifinge o tome kako da sprovode karantin u selu, ali da im nisu dali mobilne telefone iako je to postalo neophodno za rad ovih centara tokom pandemije. “Rekli su mi da se sama snađem. Koristila bih telefon svog muža ili sina.”

“Moramo da šaljemo dnevne liste, da šaljemo izveštaje o svim isporukama, a sva moguća papirologija treba da se šalje našim nadređenima preko telefona. Pozajmljujem tuđi telefon. Nemam drugog načina, šta da radim?” kaže [2] Maja Devi, ASHA radnica iz Čitrakuta.

Apart from an increase in workload, ASHA and Anganwadi workers had to face a lot of issues around limited data and connectivity [23]

Osim povećanja obima posla, radnice ASHA-e i Anganvadija morale su da se suoče sa mnogim problemima kada je u pitanju ograničenost podataka i povezanost. Autorka fotografije Mira Devi za Khabar Lahariya [2]. Koristi se uz dozvolu.

Dok su neki centri svojim zaposlenima davali pametne telefone, ni taj proces nije prošao bez problema. Renu Maurija kaže: “Plaćam telefon iz svog džepa. Sada je internet saobraćaj postao toliko skup da moram da platim najmanje 200 INR (2,66 USD) za 28 dana.”

Rukmini Devi, radnica Anganvadija, kaže [2]: “Za 5000 INR (67 USD) mogu ili da kupim pametni telefon ili da nahranim decu. Ne mogu da uradim ne znam šta sa 5000 INR.”

Izbor Rukmini Devi između njene dece i pametnog telefona nije metaforičan: žene su često prinuđene da bukvalno biraju da li da upotrebe finansijska sredstva za sopstveno zaposlenje ili za svoje porodice. Predvidljivo, često su primorane da žrtvuju svoju samostalnost u korist domaćinstva. Ovaj izbor za mnoge žene predstavlja kraj bilo kakve finansijske nezavisnosti.

U više slučajeva, ove prepreke — iako „digitalne“ — mogu značiti kraj zaposlenja, obrazovanja i slobode [24] za ionako otuđene žene ruralne Indije. Dok jurimo ka sve digitalizovanijoj sadašnjosti, od ključne važnosti je da ne izgubimo iz vida one kojima i prošlost i budućnost izgledaju nesigurno.