- Global Voices na srpskom - https://sr.globalvoices.org -

Avganistanske žene: konačno knjiga koja progovara iz dubine samog društva

Kategorije: Centralna Azija & Kavkaz, Avganistan, Literatura, Ljudska prava, Obrazovanje, Razvoj, Umetnost i kultura, Vlade, Žene i ravnopravnost među polovima, Afghanistan's Great Dispersal

Kabul, Avganistan, 2004. © Ivan Sigal, koristi se uz dozvolu.

Kodžasta Sameji je mlada avganistanska spisateljica koja je upravo objavila knjigu pod nazivom “Planine svedoče: priča o devojci koja se usudila na ne [1]š [1]to više [1].” Roman, koji je napisala na engleskom zajedno sa svojim bratom, pripoveda o jednoj avganistanskoj devojci sa sela koja je više nego odlučna u tome da ide u školu i stekne obrazovanje. Iako postoje mnogi opisi života avganistanskih žena čiji su autori stranci [2] koji projektuju spoljašnje poglede na stvari i često ih izobličavaju, ova knjiga nudi zaista avganistanski pogled na tu temu. Globalni Glasovi su intervjuisali Sameji putem imejla da bi je pitali o njenom iskustvu i stavovima.

Globalni Glasovi (GG): Da li možete da opišete tipičan život devojaka u ruralnom Avganistanu? 

Kodžasta Sameji (KS): Avganistanske žene i devojke su doživele poboljšanje svoje životne situacije kada se međunarodna zajednica vratila u Avganistan posle 2002. godine, ali ove promene nisu zahvatile sve delove zemlje. U ruralnim područjima, žene i devojčice imaju slabiji pristup školama, uglavnom zbog bezbednosti jer su mnoge škole uništili, spalili i zatvorili talibani i druge grupe. Opšte shvatanje u ruralnim zajednicama je da su žene stvorene da ostanu kod kuće, tako da nema koristi od obrazovanja ili razvoja samostalne ličnosti. Za većinu porodica u selima je sramota da imaju devojčice. 

GG: Kakvi su pogledi na obrazovanje devojaka iz perspektive tradicionalne seoske porodice?

KS: Mnoge porodice koje žive u ruralnim zajednicama imaju negativan stav o obrazovanju devojčica. Dozvoljavaju devojčicama da se školuju i uče do šestog ili sedmog razreda, ali dalje ne, jer je po njihovom shvatanju mesto devojčice kod kuće. Veoma često se najviše protive starije žene u porodici, bake: one izazivaju svoje sinove da se postaraju da im ćerkice ne ukaljaju ugled porodice time što su van kuće dok se školuju. Avaj, ovo je oblik nasilja nad ženama koje vrše druge žene.

GG: Kao autorki iz Avganistana, kakvo je bilo vaše lično iskustvo sticanja obrazovanja, pisanja i opisivanja života mladih žena u Avganistanu? 

KS: Kao devojčica, odgajana sam u obrazovanoj porodici gde su me roditelji uvek ohrabrivali da radim šta god želim. Upravo zahvaljujući njihovom ohrabrivanju ja sam danas ono što jesam. Ali šire okruženje nije imalo toliko razumevanja: mnogi rođaci su pokušavali da kažu mojim roditeljima da me treba sprečiti da budem toliko društveno angažovana. Oboje mojih roditelja su se školovali u inostranstvu, i sami su se mučili sa zastarelim običajima u svojoj zajednici i borili se za svoja prava. Oni su pravi heroji za nas, njihovu decu.

GG: Kakva je uloga žena u avganistanskoj književnosti istorijski i u skorije vreme? 

KS: Nažalost, neki od postojećih običaja sprečavaju žensku avganistansku književnost [da se razvije] u potpunosti, ali ima tragova žena koje su se bavile književnošću još od četvrtog veka. Rabija Balki, koja je živela u 10. veku, [3]smatra se prvom pesnikinjom i kao takva je simbol ženske književnosti. Neke žene su morale da pišu pod pseudonimom, na primer Makfi Badakši [4], koja je rođena u kasnom 19. veku. Bila je uticajna spisateljica i pesnikinja, uprkos tome što nije mogla da koristi svoje pravo ime Sejede Begum za objavljivanje poezije. Druge velike pesnikinje i spisateljice iz istog perioda su Madžube Heravi i Forug Farokzad. Među savremenijim imenima su Ziba Al-Nisa, Goharšad Begum, Lejla Sarahat Rošani, Nađa Andžoman i Homejra Negat Dastgirzade. Početkom 1970-ih, ova generacija koja je mnogo obećavala je potpuno nestala nakon sovjetske invazije i dolaska talibana. Danas je Humajra Kaderi [5] jedna od čuvenih i retkih pesnikinja koja još uvek može da učini da se njen glas čuje.

GG: Avganistan se nalazi u ratnom stanju više od četiri decenije. Dobro je dokumentovana činjenica da su žene često primarne žrtve oružanih sukoba. Šta vas najviše brine kada su u pitanju žene u ovom vremenu još jedne političke tranzicije i nasilja? 

KS: Najviše me brine to da će avganistanske žene izgubiti 20 godina teško stečenih dostignuća. Životni standard avganistanskih žena u urbanim centrima postepeno se menjao. One sada imaju svoj glas, donose sopstvene izbore i imaju svoju ličnost. Ali u ruralnom kontekstu, mesto žene u društvu ostaje nepromenjeno. Našoj zemlji je bilo potrebno još 20 godina demokratije da bi ove promene postale institucionalizovane na ruralnom nivou, od čega su naše Avganistanke u okruzima i selima takođe imale koristi. Nakon poslednje političke tranzicije, bojim se da će se dostignuća žena vratiti 20 godina unazad. Neće im biti dozvoljeno da idu u školu i na univerzitet. Nova vlast im neće dati ulogu u daljem razvitku zemlje. Štaviše, njihova ekonomska nezavisnost je u opasnosti.

Sada vidimo da žene protestuju protiv talibana u Heratu i Kabulu, da žele svoja prava i žele da imaju jednake mogućnosti i jednak udeo u vlasti kao i muškarci. To je sve zbog 20 godina borbe. Prema talibanima, škole bi trebalo da budu otvorene samo za devojčice od prvog do šestog razreda, dok bi starije devojčice trebalo da ostanu kod kuće. Za univerzitete su najavili da sve studentkinje treba da nose dugu crnu odeću i da lica treba da im budu pokrivena. Talibani traže i ubijaju aktivistkinje građanskog društva, policajke, aktivistkinje za prava žena i druge žene koje su imale pozitivnu ulogu u bivšoj vlasti. Talibani ne planiraju da ženama daju bilo kakvu ulogu u vlasti. Takođe su zastrašili državne službenice da do daljnjeg ne idu u svoje kancelarije. Avganistanske žene su spremne da dožive još jedan mračni period i ponovo će biti lišene svojih prava.

GG: Napisali ste ovu knjigu sa svojim bratom, i to na engleskom, koji vam nije maternji jezik. Recite nam nešto više o ovom neobičnom izboru, i koji su bili glavni izazovi u zajedničkom pisanju knjige na stranom jeziku? Zašto ste izabrali engleski? 

KS: Glavni razlog koji nas je podstakao da pišemo na engleskom bio je mogućnost da širimo informacije o stanju avganistanskog naroda, posebno žena i devojaka, širom sveta. Pisanjem ove knjige na engleskom, jednom globalnom jeziku, cilj nam je da podsetimo ljude širom sveta da budu zahvalni za ono što imaju u svojim životima, za svoje mogućnosti i svoja prava. Zato što je u Avganistanu većina ljudi uskraćena za osnovna prava: da idu u školu, da imaju glas, pravo glasa, i konačno, da imaju svoju ličnost.