Šta su me pelene naučile o Evropi

Slika deteta od Clker-Free-Vector-Images na Pixabay-u. Slika EU zastave: Javni domen. Slike uredila Georgia Popplewell (CC BY 3.0).

Kada sam pre dve godine stigao u Nemačku kao student, iznenadio sam ae kada sam video da majke koriste pelene od tkanine, kao što su to činili ljudi pre više desetina godina u mojoj domovini Turkmenistanu. Iako Turkmenistan trenutno prolazi kroz ekonomsku krizu, roditelji uglavnom koriste uvezene pelene za jednokratnu upotrebu i ostavljaju za sobom stogodišnju tradiciju pelena od tkanine, što se sada smatra zaostalim. Kako to da zapadni Evropljani, koji finansijski bolje stoje od prosečnog Turkmena, biraju tkaninu, naročito kad imaju na raspolaganju obilje različitih modernih jednokratnih pelena?

Isto tako, zapadnoevropska mladež mi izgleda čudno i ekscentrično. Izgleda kao da doživljavaju uzbuđenje zbog poznatih robnih marki, koristeći pamučne umesto dizajnerskih torbi i ponosno nose odeću iz druge ruke koja ih čini sve osim bogatim. Kao strani student iz Turkmenistana, nisam mogao a da se ne zapitam da li je određena vrsta romantiziranog siromaštva normalan način života u bogatoj zapadnoj Evropi, delu sveta o kojem mnogi Turkmeni sanjaju o preseljenju.

Dok jedem šniclu u kantini i razgovoramo tokom ručka, saznajem da mnogi od mojih nemačkih kolega i profesora slede tzv. “svesnu” dijetu, što znači da izbegavaju određene vrste hrane da bi smanjili svoj uticaj na okolinu na planeti. Nisam mogao a da se ne zapitam da li sam ja — i, uostalom, svi Turkmeni — čija se dijeta uglavnom sastoji od mesa, “svestan”?

Prvih dana u Nemačkoj osećao sam se neugodno jer nisam razumeo nemačku kulturu i teško sam se uklapao u zemlju domaćina. Da bih se osećao manje izolovan i uklopio se u novu zajednicu, počeo sam da učim o načinima upoznavanja i boravka u Zapadnoj Evropi. Otkrio sam celi ‘novi’ svet koji se razvijao i koji je uglavnom bio nepoznat izvan Turkmenistana. Naučio sam o klimatskim promenama, ciljevima održivog razvoja (SDGs), kružnoj ekonomiji, ekološkom okruženju, minimalizmu i zelenom načinu života. S neograničenim pristupom internetu i informacijama, probudila se moja kritička svest i počeo sam da preispitujem binarnosti kao što su “razvijen” i “nazadan” i opet analiziram politiku u Turkmenistanu i na Zapadu.

Shvatio sam da, iako su mnogi bolje obrazovani i imućni građani Nemačke prihvatili “postmaterialistički” način razmišljanja, a sada se usredsređuju na kvalitet života i vodeći ekološki osvešteni životni stil, mi u Turkmenistanu postajemo sve više materijalistički. U nedostatku kvalitetnog obrazovanja i lakog pristupa internetu, biti ekološki svestan nije ni realističan ni ostvariv cilj za mnoge Turkmene.

Pristup informacijama takođe je potreban za osiguranje javne odgovornosti. Iz tog razloga nije iznenađujuće videti tinejdžere u Nemačkoj i širom Zapadne Evrope kako preskaču školu i izlaze na ulice tražeći od odraslih da zaštite njihovu budućnost od katastrofa klimatskih promena. Mnogi Turkmenisti, u međuvremenu, nemaju pojma da je i Srednja Azija negativno pogođena i da bi se mogla suočiti sa graničnim sukobima jer klimatske promene smanjuju pristup svežoj vodi.  

Objavljivanje informacija o životnoj sredini od strane vlada, klimatsko obrazovanje u školama i pristup informacijama je kamen temeljac za očuvanje prava ljudi da znaju a> i da učestvuju ili preuzmu vodeću ulogu u naporima za zaštitu životne sredine. Biti ekološki svesni takođe zahteva sigurnost da će informacije biti objavljene i dostupne svim građanima, što nije slučaj u Turkmenistanu.

Pošto sam imao priliku da živim u Nemačkoj i bio izložen novim idejama, shvatio sam da upotreba platnenih pelena nije nazadna i da nošenje rabljene odeće nije znak siromaštva, već eko-prijateljstva. Bojim se da će mnogim mojim kolegama Turkmenima trebati mnogo više vremena da dođu do te spoznaje. Neki od njih možda nikada neće naučiti da cene naš nekada štedljiv životni stil, popravljanje odeće, davanje stare odeće koju smo prerasli braći i sestrama — kao progresivne i ekoliški prihvatljive. Takođe se bojim da ćemo zbog ograničenog pristupa informacijama i nedostatka inicijativa za podizanje svesti i dalje potcenjivati naše ekološki svesne tradicije i način života kojem teže mnogi zapadnjaci.

S druge strane, ne mislim da zapadni Evropljani dovoljno priznaju da je vođenje eko-svesnog načina života i postizanje ciljeva održivog razvoja odlika privilegije. Moji nemački vršnjaci verovatno nikad nisu satima stajali u redu za veknu hleba, šećer i ulje. Kada ne morate da se brinete o osnovnim potrebama kao što su hrana, imate pristup kvalitetnom obrazovanju i informacijama i živite u demokratskoj zemlji, lakše je dati prioritet ekološkim pitanjima.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.