Ruska ‘Dama Policajac’: Treći Deo

https://globalvoices.org/2016/07/23/a-russian-lady-cop-part-two/

https://globalvoices.org/2016/07/23/a-russian-lady-cop-part-two/

Pre tri godine, Olga Borisova je odlučila da se pridruži policiji St. Petersburga. Tada je imala 18 godina i, kako sama kaže, malena, moderna mlada žena, nije izgledala kao prosečan kandidat. Posle nešto više od godinu dana, odustala je, i od tada je postala aktivan član Ruske demokratske opozicije. Ranije ovog meseca, Borisova je napisala članak o svojim iskustvima kao policajka za web stranicu Batenka.ru. RuNet Echo objavljuje njen tekst, preveden na srpski, u tri dela. Ovo je treći nastavak. Prvi deo možete da pročitate ovde, a drugi deo ovde. Celu njenu priču možete da pročitate ovde na ruskom.

Stigao je mart 2014. godine, a ja sam otišla iz grada u CPT (Centar za profesionalni trening). Kad sam stigla tamo, ljudi koji su bili odgovorni su bili takvi da su moji pijani, nesigurni šefovi izgledali kao divni roditelji.

Vežba vojne povorke stvara buduće policajce iz celog grada. Moraš da izgledaš sjajno. Zapovednik hoda gore-dole duž liniju, s rukama na leđima. Oni ti dodele kurseve i oni te stave u tim. Dobiješ raspored časova. S jedne strane, prvi dan mnogo liči na prvi dana škole. Svako izgleda dobro, i svako je malo nervozan. S druge strane, tako verovatno izgleda i prvi dan u vojsci. Za vođu tima odaberu nekoga ko ima više iskustva. Naš vođa je bio čovek po imenu Vitya. Bio je debeo kao testo.

Celo to iskustvo je bilo prilično zabavno. Bilo je tu flerta, ali i ljubavnih avantura. Stekneš prijatelje i beleške koje se šalju na času. Sve je bilo kao da si u školi. Policijska akademija. Trening s vatrenim oružjem, obučavanje, taktike u održavanju javnog reda, fizički trening, pravni trening, medicinski trening, psihološki trening. Jednom smo na psihologiji gledali film “Major” s Yuri Bykovim. Jedan budući policajac za suzbijanje nereda ga je doneo u na fleš drajvu. Jutarnji stroj, dnevni stroj i večernji stroj. Stroj za vreme ručka. Marširanje u ’pruskom’ koraku. Ako neko u timu napravi “pogrešan” korak, može se desiti da ceo tim maršira do osam uveče. Tako su razvili disciplinu. Ne postavljaj pitanja. Samo primaj naređenja.

Nije ti dozvoljeno da lakiraš nokte. Nije ti dozvoljeno da nositi nakit. Jednom sam se pojavila s dugim veštačkim noktima obojenim akva plavo. Onda me je službenik koji je držao taj čas nekako primetio, malu ženu četiri reda iza, kao da ga je osetio moju paniku.

“Mlađi narednik Borisova!”

“Prisutna!”

“Istupite!”

“Da gospodine!”

Dok sam prilazila prednjem delu stroja i marširala dva koraka napred, kao što su nas učili, okrenula sam se i našla se ispred svih u vodu. Pukovnik mi je onda prišao, uhvatio me za ruku i pokazao moje nokte svima, upitkujući, “Šta je ovo?!”

Svi su čekali da čuju koja će biti moja kazna. Nisam trepnula, ustuknula, ili “podigla obrve,” samo sam se okrenula prema njemu i rekla, “Ali, druže pukovniče, to je boja uniforme.”

Gledala sam kako sto policijskih kadeta pokušava da zadrži smeh. Pukovnik je bio u dobrom raspoloženju, i svidela mu se moja šala. On se nasmešio i rekao, “Očekujem da će nestati do sutra.” A ja sam odgovorila, “Da, gospodine.”

покоряем массовые мероприятия

A photo posted by Борисова. (@borisssova) on


Pobediti na javnim događajima (piše ispod slike, prim.prev)

Međutim, bilo je i dana kada smo provodili pola sata galameći na nekoga pred svima zbog jedne male greške koju je taj neko napravio u uniformi. Pokazati svima ko je gazda. I tako, onda kad se završe svi tvoji časovi, ti provedeš 40 minuta stojeći u mestu, po velikoj vrućini ili ledenoj hladnoći, i čekaš da pukovnik završi svoje ego putovanje, tako da možeš da ideš kući.

Tokom moje obuke, jedan od kadeta je poludeo. Živeo je u kasarni i jedan dan jednostavno nije ustao iz kreveta i došao na čas. Prvo su članovi tima, pa čak i sam vođa pokušavali da ga probude. Zatim je došao pukovnik, a onda i direktor Centra. Međitim, čak i tada taj tip je mirno ostao u svom krevetu, zureći u plafon. Odveli su ga u bolnicu, a zatim u deo za mentalno obolele. Otpušten je zbog zdravstvenih razloga, a sada obilazi psihijatra. Ispostavilo se da je njegova priča jedan od klišea, njegov otac je bio policajac, a on je insistirao na tome da mu sin krene njegovim stopama, da nastavi porodičnu tradiciju. Ovaj tip nije imao želju da pohađa akademiju. Na časovima o taktikama u održavanju javnog reda, četiri puta zaredom je dobio 2. Bojao se da neće ispuniti nade njegovog oca, ali on sam nije želeo da vodi život policajca.

Najviše sam volela obuku s praktičnim vežbama s vatrenim oružjem. Bila sam dobar strelac. Jednom je pukovnik-instruktor pogledao moju metu, i pozvao kadete interventne policije, koji su voleli da se hvale svojim veštinama više od bilo koga, i rekao im, “Pogledajte ovamo dečaci, i naučite nešto!”

Pored toga što naučiš da rukuješ oružjem i znaš neophodne zakone i druge propise, najvažnija profesionalna veština kojom te podučavaju je poslušnost. Zapanjila me činjenica da su nagrađivali najgluplje dečake koji nisu mogli da navedu nijedan kazneni statut, samo zato što su bili odani gazdama, što su cinkarili druge kadete, zato što su bili spremni da obave bilo koje naređenje, jer se “nude da budu od koristi.”

Nastava traje četiri meseca, onda dolaze završni ispiti, onda daješ zakletvu i, puf, ti si sertifikovani policajac. I onda se vraćaš u svoj okrug.

U međuvremenu, puno dobrih ljudi je otišlo. Ali ipak su tu još neki, kao što je moj partner Andrei, koji nikada nije uzeo mito, koji je radio svoj posao pošteno, ali ga je kapetan video kao slabića a sebe kao jakog, i koristio je svaku priliku da ga ponizi. Najviše sam radila s Andreiom. Često smo razgovarali, i ja bih pitala, 23-godišnjeg mladića koji je izgledao kao da je ostarao skoro deset godina za samo pet godina provedenih u jedinici, zašto on sve to izdržava. “Eh, velika stvar. To je cena,” Andrej mi je rekao.

Tada sam shvatila da “profesionalna deformacija” nije samo kada razviješ naviku da primećuješ osobe koje šetaju s otvorenim limenkama piva (ja tu naviku još uvek ne mogu da iskorenim); nego je to i kada naučiš da “progutaš” lične nepravde i kasnije nepravde usmerene na druge. Oni koji ne nauče da to progutaju, ne traju dugo. A [Predsednik Medvedeve] policijske reforme, koje su povećale broj inspekcija, dale su policajcima kao što je moj šef, još više mogućnosti za izdvajanje onih koji su “drski”.

Ukratko, ovo je zaključak koji sam izvukla pre dve godine: ljudi koji poseduju moć mogu da se podele u dve kategorije: štakori i mlakonje.

Люблю эту девочку) всем футбол!

A photo posted by Борисова. (@borisssova) on

Sviđa mi se ova devojka ) sav fudbal

Moja priča u policiji, koja je trajala godinu dana i tri meseca, se završila tako što sam ukapirala da ne želim da postanem mlakonja. Mnogi ljudi gledaju nepravde koje čine vlasti, ali previše ljudi ne razume koliko se, na dnevnoj bazi, događa nepravdi unutar samog sistema.

Zato sam ja odustala.

***

Prošle su dve godine, a ja sam se našla u Crnoj Gori, gde sam radila na umetničkom projektu, zajedno sa svojom prijateljicom Mašom Alekhina [iz Pussy Riot]. Do tada sam imala neka iskustva u radu za izbore s opozicijom; pomagala sam u desetinama suđenja protiv opozicionih aktivista i umetnika; postavila sam svoju političku umetničku predstavu; i pomagala sam pri organizovanju kampanje prikupljanja potpisa kako bih pomogla mom prijatelju iz opozicije da se nađe na glasačkom listiću.

Izašla sam na balkon i upalila moj iPhone ekran. Imala sam novu poruku na Vkontakte. Od “Slatkiša.”

“Olya, molim te oprosti mi za sve. Ako dođeš u Petersburg, poseti me, a ja ću ti ispričati kako sam dobio moju ličnu kancelariju. Otarasili su se šefa za to područje, i sada je to onaj drugi. Sećaš se Julije iz kriminalnih istraga? Podigli su dve optužbe protiv nje. To je polovično njena krivica, ali, razumeš, da ne mogu sada da iznosim detalje.”

Pogledala sam u ekran i videla da ima još.

“Svaki dan kad krenem na spavanje pomislim da je danas bilo malo manje loših stvari nego dobrih. Naravno, svaki dan ne bude tako, ali ipak. I ako si ljuta na mene iz bilo kojeg razloga, žao mi je,” napisao je on.

Ne možeš mene tako lako da uvrediš,” odgovorila sam i spustila telefon u džep.

Kevin Rothrock sa RuNet Echo je prevedo ovaj tekst sa ruskog. Pročitajte prvi deo ovde i drugi ovde. Celu priču koju je napisala Borisova, možete pročitati na ruskom na Batenka.ru ovde.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.