Ruska ‘Dama Policajac’: Prvi Deo

Photo: Instagram, edited by Kevin Rothrock.

Fotografija: Instagram, Uredio Kevin Rothrock.

Pre tri godine, Olga Borisova je odlučila da se pridruži policiji St. Petersburga. Tada je imala 18 godina i, kako sama kaže, malena, moderna mlada žena, nije izgledala kao prosečan kandidat. Posle nešto više od godinu dana, odustala je, i od tada je postala aktivni član Ruske demokratske opozicije. Ranije ovog meseca, Borisova je napisala članak o svojim iskustvima kao policajka za web stranicu Batenka.ru. RuNet Echo objavljuje njen tekst, preveden na engleski, u tri dela. Ovo je prvi deo. Pročitajte drugi deo ovde i treći deo ovde. Ovde možete da pročite celu njenu priču na ruskom.

“Odavde se sve samo pogoršava.” Čula sam tu rečenicu često od mog kolege, poručnika Antonova, i tada nisam imala razloga da mu ne verujem. Došla sam da radim za policijsku patrolu kad sam imala 18 godina. Pre toga sam radila u trgovini na malo, i to mi je postalo dosadno. U leto 2013. godine, mama mi je predložila da odem do prijatelja koji je radio za kompaniju za obezbeđenje koja je odgovorala na dojave. Taj posao bi bio prilično dosadan. Ta firma je ustvari bila privatna kompanija za obezbeđenje, ali su policajci imali službeni status. Rekla sam joj da nisam htela da sedim u kancelariji. “Ali, ako ne i kancelariji, gde onda?”, sinulo mi je u glavi. Tako sam otišla do lokalne policijske stanice i rekla, “Zdravo, želim da radim za vas.”

Odveli su me u kadrovsko odeljenje, u kancelariju gde je sedela jedna žena. Ona je bila šefica policije i zamenik šefa stanice. Sela sam u stolicu nasuprot nje. Šefica policije je rekla da primaju samo kandidate za timove policajaca. “Kakav je to tim?” upitala sam je. Onda mi je objasnila, verovatno očekujući da će me to odbiti. Policijska patrolna služba. “Dobro mi to zvuči,” rekla sam.

Čula sam svakakve stvari o policajcima. Prijatelji su mi govorili, “Policajci su pederi,” ali mene nisu zanimali takvi komentari. Htela sam da imam svoje mišljenje.

Nakon što je kapetan Tatiana Alexandrovna prihvatila moj zahtev za posao, počela sam da sakupljam potrebne dokumente. Ako želiš da postaneš policajac, nije potrebno da imaš visoko obrazovanje; oni će te zaposliti i na nivou narednika s diplomom više škole. Dva meseca sam sakupljala sve papire koji su bili potrebni. Uz kopiju mog pasoša i dokaza o završenim školama i poslodavcima, trebala mi je i potvrda od šefa kućnog saveta moje zgrade, koja će pokazati da sam odgovorna stanarka koja ne organizuje glasne žurke. Takođe mi je trebao i dokaz da nisam imala tuberkulozu, da ne uživam droge, i da nisam luda. A tražili su i potvrda koje pokazuju da nisam trudna i da nisam imala AIDS, sifilis, ili hepatitis. Bilo je samo pet klinika u koje sam mogla da odem po te potvrde.

Sledeći korak je bio da se poseti psiholog. Ispostavilo se da je moj psiholog bila plavuša u haljini i visokim potpeticama. Rekla mi je, “Ali ti si tako mala, krhka. A pridružuješ se patrolnoj službi?”

“To je u redu,” odgovorila sam joj.

“To je prljav posao. Skitnice, alkoholičari i narkomani. Zar se ne bojiš?”

“Ne.”

Zadala mi je dug pismeni zadataj. Samo znam da sam morala da izmislim svoju životinju. Morala sam da nacrtam sliku te životinje i da joj dam ime. Nacrtala sam tipa koji je imao telo ribe i glavu tigra. Nazvala sam ga “Tigariba.” To bi stvarno bio dobar umetnički eksponat na izložbi: kako novajlija u ruskoj policiji zamišlja životinje.

“Nazvaćemo te,” rekla mi je, i ja sam čekala mesec dana. Onda sam je nazvala. “Slušaj, Olya…” glas sa druge strane je počeo da mi govori. “Više sile su umešale svoje prste kada je u pitanju žena koja je primila tvoje dokumente.” Ispostavilo se da su sve moje lične datoteke nestale. Malo kasnije, saznala sam da je psiholog zapravo “uzela bolovanje” (čitaj: da bi otišla na pijanku). Oni su jednostavno morali da je love, kada je laž izašla na videlo. A ja sam morala opet da skupljam dokumente.

Poslednji korak pre nego što su me poslali na obuku bila je vojno-medicinska komisija. Ovaj sastanak je održan u posebnoj zgradi u predgrađu St. Petersburga. Ne znam zašto, ali kada date svoj pasoš administrativnom osoblju, oni nacrtaju mali krist na zadnjoj stranici. Mala oznaka.

Bilo je desetak doktora. Redovi su bili ogromni. Dok sam stajala u jednom od njih, saznala sam da policajac treba da bude najmanje 165 cm [5 stopa, 5 inča]  visok. Ali ja sam visoka samo 162 cm [5 stopa, 4 inča]. Šta sam trebala da uradim? U tim situacijama, nadležna policijska stanica može da podnese pisani zahtev da bi se primio određeni službenik, gde izjavljuju da im je on neophodan. Ova stanica je to uradila za mene.
borisssova pre 27 meseci

#gm

A photo posted by Борисова. (@borisssova) on

Psihijatar je onaj koji te šalje na trening, koji može da traje tri meseca, ili može da traje šest meseci. Mene su poslali na tri meseca; odlučili su da mi je u glavi u redu.

Dok si na treningu, nosiš svoju “civilku,” što znači da nosiš svoju vlastitu odeću, jer još nisi službeno pristupio policijskim snagama. Radeći svoj posao uz službeno policijsko osoblje, zaradiš oko 13.000 rubalja [$200] [mesečno].

Kako su me gledali policijski veterani? Oni koji su na poslu koliko sam ja živa? “Evo dolazi neka riba s veštačkim trepavicama i čvrstim dupetom.” Kako sam ja videla sebe? Inspiraciju sam pronašla u seriji “Dekster.” Zamislila sam da sam ja Debra Morgan, vitka ali opasna devojka. “To znači da si detektiv.”

Kada su me policajci pitali zašto sam odlučila da “uništim svoj život tako što ću se boriti s narkomanima i alkoholičarima, umesto da učestvujem u zabavi,” pričala sam im o pravdi i zaštiti građana. Pričala sam o sigurnosti i pomaganju ljudima. Policijski veterani su mislili, “Pa, šta ovo pilence može da uradi?” i samo bi me očinski potapšali po ramenu. “Naivno dete,” rekli bi.

Naravno, kad sam se pojavila na treningu s timom, koji su činili 80 posto muškarci, odmah sam postala osetljivo područje za njihove dosetke. U to vreme, izjutra, policijski vodnik Valera bi me pokupio (baš ispred moje kući!) u policijskom kombiju, tokom svojih radnih sati. Uvek bi nosio vruću kafu, pravo iz McDonald’sa. U večernjim satima, često bi me povezao vodnik Anton u svojim privatnim kolima. Oko šest meseci kasnije, Anton je počeo puno da pije, i sramotno je otpušten.

Tri meseca je brzo prošlo.

Ovaj tekst je sa ruskog preveo Kevin Rothrock sa RuNet Echo. Ovo je prvi deo. Pročitajte drugi deo ovde (na engleskom, ali biće uskoro prevedeno na srpski prim.prev.) i treći ovde (isto kao i prethodni deo prim.prev.). Njenu kompletnu priču možete pročitati ovde na ruskom.

2 komentara

Pridružite se razgovoru

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.