Ove godine, Olimpijske igre u Rio de Ženeiru će biti prve koje će ugostiti ekipu sastavljenu isključivo od izbeglica. Ekipa se sastoji od šest muškaraca i četiri žene, svi atletičari, a koji su izbegli iz Južnog Sudana, Demokratske Republike Kongo, Sirije i Etiopije. Oni će se takmičiti na Olimpijskim igrama, i učestvovati u ceremoniji otvaranja na stadijumu Marakana [2] pod zastavom Olimpijskih igara.
Četrdeset i tri osobe su se takmičile za mesto u timu izbeglica. Dobru vest je objavio [3] predsednik Međunarodne Olimpijske Zajednice (MOK) Tomas Bach, koji je obelodanio članove tima medijima.
Ovi sportisti izbeglice nemaju dom, tim, zastavu, niti himnu. Mi ćemo im ponuditi dom u Olimpijskom selu, zajedno sa svim sportistima sveta. Olimpijska himna izvodiće se u njihovu čast, a pod Olimpijskom zastava će ući u Olimpijski stadion.
Slede neke od njihovih priča.
Plivačice iz Sirije
Rami Anis [4], 25, i Yusra Mardini [5], 18, su dve plivačice, izbeglice iz Sirije koje će se takmičiti u timu.
Yusra i njena sestra pobegle su iz rodnog grada Damaska u avgustu 2015. godine, uspele su da dođu do Lebanona, a potom i do Turske, gde su platile krijumčarima prelazak preko Egejskog mora u Grčku, a onda podnele zahtev za dobijanje azila u Evropi [6]. Prema izveštavanju neprofite američke radio stanice, kada je NPR [7], gumeni čamac koji ih je trebao prebaciti preko počeo da se puni vodom, Yusra i njena sestra, obe snažni plivači, skočile su u more kako bi polu-potonulom gumenom čamcu omogućile veću plovnost. Nakon što su provele tri i po sata u vodi, konačno su stigle na ostrvo Lesbos.
U Nemačkoj, gde su se konačno skrasile, povezale su se sa plivačkim klubu i počele da treniraju za Olimpijadu. Na video snimku [8] objavljenim od strane MOK-a, Yusra opisuje svoj poslednji trening u Siriji “gledala sam u plafon iznad bazena i videla nebo kroz rupe nastale od bombi.”
Nažalost, dok 2016. godina označava godinu otvaranja Olimpijskih igara u Riu, ona istovremeno predstavlja i petu godinu rata u Siriji, bez kraja na vidiku.
Judokas iz Konga
Popole Misenga [10], 24, i Yolande Mabika [9], 28, podnele su zahtev za azil u Brazilu dok su bile u poseti zemlji 2013. godine na Rio Svetskom Džudo Prvenstvu [11].
Obe dolaze iz Bukavu sa istoka Demokratske Republike Kongo, područja na kojem su nasilje i kršenja ljudskih prava nastavljena čak i nakon završetka Drugog rata u Kongu [12].
Obe su izjavile da su patile od zlostavljanja od strane svog trenera u Kongu svaki put kada bi izgubile takmičenje. Prema njima, on bi ih zaključavao danima i ograničavao im pristup hrani [13].
Nakon što im je odobren azil u Brazilu smestili su se u Rio de Ženeiru, i ponuđeno im je da treniraju u džudo školi osnovanoj od strane Flavio Cantoa, brazilskog osvajača bronzane olimpijske medalja.
Sportisti iz Južnog Sudana
Za 30 meseci, građanski rat u Južnom Sudanu [14] oterao je stotine hiljada izbeglica u susedne zemlje. Međutim njih pet sretnih iz Kenija lociranih na jugu Sudana su dobili odabrenje da se pridruže timu izbeglica.
U pitanju su Paulo Amotun Lokoro, 24, Yiech Pur Biel, 21, Rose Nathike Lokonyen, 23, Anjelina Nadai Lohalith, 21, i James Nyang Chiengjiek, 28. Svih pet južnosudanskih sportista trenutno žive i treniraju u Keniji, pa će se takmičiti u trci na 800-1,500 metara na Olimpijskim igrama.
Oni dele užasavajuće priče o begu, gladi i patnji kao izbeglice. Yiech je izjavio [15] za Radio Tamazuj, servis za dnevne novosti koji pokriva Južni Sudan:
U izbegličkom kampu, nemamo adekvatne objekte – nemamo čak ni cipele ni teretanu. Čak su i vremenski uslovi nepodgodni za treniranje pošto je od jutra do večeri veoma vruće i sunčano
Maratonac iz Etiopije
Maratonac Yonas Kinde [17], 36, će takođe biti deo olimpijskog tima izbeglica u Riu 2016, nakon što je izbegao iz Etiopije. Već pet godina živi u Luksemburgu, gde redovno pohađa časove francuskog jezika i zarađuje za život kao vozač taksija.
“Za mene je nemoguće da živim tamo … Vrlo opasno po moj život”, izjavio je Komesarijatu za izbeglice Ujedinjenih Nacija o svojoj domovini.
On trenira dva puta dnevno kako bi se pripremio za igre. “Ja ću učestvovati na Olimpijskim igrama. I biću ponosan i sretan”, Kinde je izjavio [18] reporterima sa zvanične web stranice Olimpijade. Još uvek mu je teško da govori o tome zašto je morao da napusti Etiopiju.
Gostoljubiv domaćin
Brazil je osetio talas u broju onih koji su tražili azil u posljednjih nekoliko godina. U 2010. godini manje od hiljadu ljudi podnelo je zahtev za dobijanje azila u Brazilu, a u 2015. godine, taj broj je iznosio iznad 28.000.
Brazil je danas dom za 8,863 lica kojima je priznat status izbeglice (mimo onih lica koja su podnela zahtev za dobijanje azila koji žive u zemlji) koji pripadaju 81 različitoj naciji, prema brazilskom Nacionalnom odboru za izbjeglice (CONARE). Većina njih su iz Sirije, Kolumbije, Angole i Demokratske Republike Kongo.
Brazil je vodio politiku otvorenih vrata u odnosu na lica koja su podnela zahtev za dobijanje azila – obezbeđen im je boravak, radne dozvole i privremene putne isprave, dok je rešavanje predmeta po njihovom zahtevu bio u toku. Iako vlada ne pruža posebne stambene uslove niti finansijsku pomoć za izbeglice ili tražioce azila, oni imaju slobodu kretanja, mogu da nađu posao u okviru brazilske teritorije, i imaju pristup javnim zdravstvenim uslugama.
Ali nisu sve vesti bile dobre po izbeglice u Brazilu. Brazilska privremena vlada, koja je obavljala poslove dok novoizabrani predsednik Dilma Rousseff čeka konačnu smenu suđenjem, je najavio obustavu svih pregovore s Evropskom Unijom [20] povodom preseljenja izbeglica u zemlju.
Međutim, samo nekoliko nedelja do Olimpijskih igara, Brazil pozdravlja izbeglice širom otvorenih ruku. Mario Cilenti, direktor Olimpijskog sela Rio 2016 i Nacionalnog odbora Olimpijskih igara je izjavio sledeće [21]:
Fantastična je vest da je MOK okupio tim sportista izbeglica u cilju takmičenja 2016. godine u Riu na Olimpijskim igrama. Uz sportiste iz svih krajeva sveta, oni će biti primljeni otvorenih ruku u Olimpijsko selo i u Rio 2016. godine, a sigurni smo da će ih Brazilci dočekati s toplinom po kojoj su poznati.
Istovremeno predsednik MOK-a, Thomas Bach je izjavio:
To će biti simbol nade za sve izbeglice na ovom svetu, i svet će bolje shvatiti veličinu ove krize.