- Global Voices na srpskom - https://sr.globalvoices.org -

Koga gubimo zbog cenzure i kontrole interneta?

Kategorije: Bliski istok & Severna Afrika, Iran, Digitalni aktivizam, Građanski mediji, Sloboda govora, Most
Tehran sunset. Photo by Hamed Saber via Flickr (CC BY 2.0) [1]

Zalazak Sunca u Teheranu. Fotografija: Hamed Saber  (Flickr (CC BY 2.0))

2011. godine upitao sam u Teheranu iranskog borca za ljudska prava da potraži na internetu neke jednostavne pojmove u sklopu testiranja dostupnosti interneta. Sada sam ih zaboravio, ali pojam je bio nešto poput ,,američki fudbal”. Rekao mi je da je uplašen i da nije mogao to da uradi.

,,Ali zar nisi radoznao?”, upitao sam ga. ,,Ne, nisam više. Nisam uopšte radoznao. Ja ne postavljam pitanja. Ja čak ne postavljam pitanja ni o stvarima o kojim želim da nešto znam. Nije važno, to vreme je prošlo.”

Prekinuo je vezu. Nikada više se nismo čuli.

Počeo sam da proučavam cenzuru interneta 2009. godine. Od tada mnogo toga je urađeno od izgubljene revolucionarnosti koja je bila prigušena cenzurom na internetu ili su iskorišćene prilike za političke i socijalne promene koje nestaju kada je internet pod kontrolom. Ova ideja stavlja milione dolara u opticaj radi finansiranja, snimanja dokumentarnih filmova i pisanja bezbroj članaka u svetskim medijima svake godine, a sve to pretpostavlja da je Internet sredstvo za slobodu govora, šansa da se izrazimo i da upoznamo druge i da tako napravimo značajnu političku promenu. Ali poslednje reči mog prijatelja pokazuju da neko nedostaje u toj priči, a to nije politički aktivista ili demokrata-idealista. Ta osoba nema mnogo veze sa politikom. Njegove poslednje reči su me naterale da se upitam koga mi to gubimo cenzurom na internetu.

2006. godine procureli su podaci o internet pretraživanju za   više od 600,000 AOL korisnika. Takvi podaci jednog od korisnika, zavedenog pod brojem 711391, su postali predmet fascinantne serije kratkometražnih filmova nazvanih ,,Volim Aljasku”. Ono što je usamljena, religiozna i udata žena koja živi na američkom jugu pretraživala na internetu predstavlja podlogu ovih filmova . Ona traži neko lično značenje, očajnički zahtevajući intimnost u svom braku, i postaje neverna bežeći u izgnanstvo žaljenje, zavisnost od Interneta i čežnje da pobegne od svog života i odseli se na Aljasku.

Filmovi su odvukli posmatrača od objektiva koji snima ,,veliko”. Umesto toga mi vidimo  delove njenog bića koji su željni istraživanja u jednom od nekoliko intimnih okruženja u kojem možemo biti u potpunosti svoji – internetu. Oslobođena od socijalnog pritiska i suda drugih, korisnica #711391 otkriva kako internet dozvoljava da se upustimo u stanje samoistraživanja i proučavanja, na način da se nosimo sa samim sobom a kojeg smo se bojali da istražimo sa drugima – ono što se osećamo sigurnije da istražimo anonimno koristeći internet . Korisnica #711391 ne oseća da je Internet koji je koristila cenzurisan, kontrolisan i nadziran. Bila je slobodna da postavlja pitanja krajnje lične prirode na mestu gde neće naići na osude. Neka od njenih pretraživanja su:

2006-05-09 mislila sam da se mogu nositi sa aferom, ali nisam mogla
2006-05-09 Bog može izlečiti neprilike
2006-05-12 osećam  se povređenom iznutra zbog afere koju sam imala
2006-05-15 šta možeš kazati ako tvoj suprug špijunira tvoj kompjuter
2006-05-16 kako da ga vratim

Za mog prijatelja iz Teherana kontrola interneta je zaustavila svaki vid istraživanja samog sebe, on više neće postavljati pitanja kako ne bi upao u nevolju. Dubok i nepoznat deo njega samog će mu ostati neotkriven. Koliki deo bića mladog čoveka u dvadesetim godinama njemu samom ostaje neotkriven i nepoznat? Iako sigurno postoje drugi načini da istražimo sami sebe, ne mogu se sva pitanja postaviti otvoreno, pogotovo ne ona koja potpadaju pod snažne socijalne i kulturološke tabue. Verovatno su vam neka od tih pitanja bliska: Da li sam homoseksualac? Da li Bog postoji? Da li sam loša osoba? Da li na svetu postoji još neko poput mene? Da li sam pošten prema sebi? Zašto me je partner/ka udario/la?

Neki od nas postavljaju ova pitanja koristeći internet, služeći se pretraživačima da postave ista ona pitanja koja su jednom uputili Bogu.  Ova pitanja postavljamo sebi kako bismo pronašli neku vezu i razumeli ko smo i gde je naše mesto na Zemlji, pogotovo kada to poimanje nije prisutno u našoj svakodnevici ili društvu. Za trenutak pronalaženje malih elemenata samoprihvatanja i razumevanja koje možemo pronaći na Internetu može predstavljati razliku između života, vitalnosti, duha i puke egzistencije. Duh življenja se neguje kroz spoznaju da smo voljeni i prihvaćeni zbog upravo onog kakvi jesmo.

Zbog cenzure i kontrole interneta gubimo mogućnost da spoznamo ono tajno u čoveku – ono što smo mi kada niko nije oko nas, ono što smo kasno uveče pre nego što odemo da spavamo – vrstu ljudskog bića na koje imamo pravo samim činom rođenja. Naše bivstvovanje u krugu naše egzistencije i sveta je najizraženije kada smo najviše predani sami sebi.

U najboljem scenariju ovo ne bi trebalo da ima granice. Neko može biti zainteresovan za proučavanje neke zabranjene religije, svojih večnih pitanja nezadovoljenih onim čemu moraju pristupiti. Verovatno neko drugi uviđa nešto više metafizičko u demokratiji nego političko, formu samooslobođenja nego formu sticanja političke slobode, ali to nikada neće znati zato što je reč ,,demokratija” cenzurisana. Moglo bi se desiti da neki ,,nepristojni” fotograf uzme učešća u nečijem pokušaju da zaleči rane od porodičnog nasilja ili da potraži nešto o njemu kao prvo, ali je prostor na kom to može istražiti i pronaći mir u privatnosti potpuno blokiran, kontrolisan i nadziran. 

Ranije te godine sam razgovarao sa iranskom aktivistkinjom koja je izbegla u Amsterdam. Pomenuo sam strah od interneta. Nisam morao više da govorim zato što je odmah razumela. Kazala je da ja to ne mogu da shvatim, ali sam bio na tragu nečemu. Bojao sam se da pitam i čudio sam se. Nije bilo vredno toga. Čak je i u Evropi prigušila delove sebe koji su žudeli da budu razotkriveni putem pretraživanja po internetu: nesigurnost o vlastioj seksualnosti, braku u ranim godinama sa muškarcem koji je jedva brinuo o njoj i pokušajima da pomiri u sebi vlastitu religiju sa ljudskim slabostima.

Međutim, nakon protesta 2009. godine i zabrane interneta, plašila se da zatraži odgovor. Znala je da vlada nadzire internet. Naša poslednja kafa joj je slomila srce: bila je previše vezana za osobu koju je označila kao način svog opstanka da bi nešto promenila. Postala je osoba nepoznata samoj sebi sa urođenim strahom od istraživanja same sebe.

Cenzura interneta za neke predstavlja političku tragediju, onu koja predstavlja gušenje demokratskog sna podižući barijere globalnom protoku informacija. Ona takođe podiže zidove unutar nas samih, protiv nas samih. Za mene je cenzura donela neshvatljivi kraj vremena samoistraživanja, zamenjujući ga erom u kojoj više ne postavljamo pitanja o sebi zato što je rizik prevelik. To je ta velika tragedija cenzure i kontrole interneta: mladi muškarci i žene koji veruju da je vreme postavljanja pitanja prošlo.

Kako učimo da istražujemo i da se odnosimo prema sebi nbsp;se ne završava kada promenimo okruženje i okolinu u kojoj se nalazimo. To je naučeno i usvojeno kroz upuštanja u različite vidove terora i straha, nešto za šta nam može zatrebati ceo život da bi se  sa tim suočili.

Kada smo poslednji put razgovarali, mlada izbeglica u Amsterdamu me je naučila kako nas ove stečene navike prate gde god da krenemo. Pogledala me je , govoreći glasom koji je pevušio izvan nje i njenog vremena i rekla je: ,,Želim da odlepršam iz ovog života, iz Amsterdama, ali to ne mogu. To sam želela da naučim, ali sam nekako zaboravila kako.”

Ovaj esej je osvojio prvu nagradu [2] na takmičenju Samita #GV2015   takmičenju,,Kako internet pravila utiču na naše društvo [3]?” . Kameran Ašraf je iransko-američki borac za medijska prava i socijalni preduzetnik koji završava svoju doktorsku disertaciju na UCLA-i iz oblasti geopolitike Interneta.