- Global Voices na srpskom - https://sr.globalvoices.org -

Privatnost vs. Sloboda Govora? Ispitivanje sukoba

Kategorije: Bliski istok & Severna Afrika, Ljudska prava, GV Podrška
Cartoon by Doaa Eladl via Flickr, Web We Want ( CC BY-SA 2.0)

Karikatura: Doaa Eladl preko Flickr, Web We Want (Web Koji Želimo) ( CC BY-SA 2.0)

“Cenzura nije važna, pravi problem je nadgledanje.” To je bila glavna tema 4.og Sastanka Arapskih Blogera koji je održan u Amanu, januara ove godine, i bio to je jedan od najuzbudljivijih sastanaka kojem sam prisustvovao. Bio sam protiv ovog predloga, tvrdeći da je cenzura ipak važna, i da će nastaviti da bude važna zato što ugrožava naše osnovno pravo na slobodu govora. Međutim, istakao sam da nadgledanje krši drugo osnovo ljudsko pravo – pravo na privatnost.

Tokom svih ovih godina rada kao novinar, istraživač medija i aktivista, video sam kako mnoge moje kolege zamišljaju dihotomiju između privatnosti i slobode govora. Međutim, to često vodi u slepu ulicu. Ove vrednosti mogu i treba da postoje bez potrebe da jedna poništava drugu. Međutim, nekada ta dva prava mogu doći u sukob.

Privatnost i sloboda govora su samo dva od mnogih drugih opših ljudskih prava, pored prava na obrazovanje, prava na sigurnost, mir, prava na izražavanje svoje vere, itd.

Tipičan primer su senzacionalne vesti u kojima paparazzi zlostavljaju pravo na govor tako što objavljuju golišave fotografije političara u njihovim spavaćim sobama. U ovom slučaju, pravo na privatnost se krši ostvarivanjem slobode govora. Isto tako, može se reći da je pravo na slobodu govora zanemareno zaštitom privatnosti (i sigurnosti) što se vidi iz skrivanja ključnih informacija o NSA programu nadgledanja – podaci koji se smatraju kao državna tajna zbog navodne uloge koju imaju u zaštiti nacionalne sigurnosti.

Ja, međutim smatram da se nadgledanje najčešće završava kao oblik cenzure. Kad se kamere koriste za praćenje aktivnosti korisnika online u Internet kafićima, korisnici mogu sami sebe da cenzurišu da bi se osigurali da ne upadnu u nevolje. Ova povreda njihove privatnosti stoji i kao direrektno kršenje njihovog prava na slobodu govora.

Za mene, ništa nije bilo više poražavajući od toga što nisam imao pravo da iznesem svoje poglede koji su bili oduzeti od mene. To se dogodilo kada su jemenske vlasti cenzurisali moj website YemenPortal.net 2008 godine. Bilo je grozno osetiti da ti je uskraćeno jedno od osnovnih prava. Znao sam da sam samo jedan od milion u Jemenu i arapskom svetu čije je pravo na slobodu govora povređeno kroz cenzuru.

Za one koji žive u zapadnim društvima, gde je sloboda govora zaštićena ustavnim garancijama koje u velikoj meri sprečavaju zakone koji uskraćuju slobodu govora, cenzura nije toliko uobičajena tako da nadgledanje može da bude jedan od prioriteta. Ali, što se tiče nas u arapskom svetu, mislim da se mi još uvek borimo da se naš glas čuje. Ja ne mogu da prihvatim činjenicu da se borba sada preselila na područje nadgledanja, što je daleko od slobode govora. Dok bi ovo mogao biti slučaj kada je cenzura ograničena ili ne postoji, sigurno se ne odnosi na mnoge zemlje koje postoje pod autoritarnom vladavinom.

Privatnost i sloboda govora su samo dva od mnogobrojnih osnovnih ljudskih prava, u koje spadaju pravo na obrazovanje, pravo na sigurnost, pravo na mir, pravo na versku slobodu. Ako pogledamo nazad u istoriju, nalazimo da je u većini slučajeva pravo na slobodu govora dolazilo pre prava na privatnost. Kao društvene životinje, ljudi zavise od potrebe da komuniciraju i da razmjenjuju misli da bi preživeli i napredovali. Dok potreba za komunikacijom i razmenom mišljenja postoji jako dugo, potreba za privatnost je relativno nova. Međutim, ona je snažno prihvaćena, uz stalni rast.

Nije prirodno da neko potencira da bude u potpunoj privatnosti kada može slobodno da govori. Neopravdana je ideja da slobodan govor nije važan dok god je privatnost zaštićena. Uostalom, u zatvorskoj ćeliji negde u napuštenom prostoru, imam svu privatnost koja mi je potrebna, ali nemam pristup svetu da mu kažem ono što želim. Rođeni smo slobodni sa željom da se izjasnimo slobodno i da kažemo naše pritužbe, potrebe i želje.

Važnost privatnosti i za arapske aktiviste i za građane treba biti podjednako priznata. Međutim, zaštita privatnosti pomoću čisto tehnološkog alata za anonimnost kao što je Tor nije dovoljno. Tehnologija neće rešiti problem tako ukorenjen i složen kao što je nadgledanje i odlučan tehnološki stav u tom pogledu nije od pomoći – na kraju, u arapskim zemljama (i u mnogim drugim delovima sveta) nadgledanje je uobičajeno u stvakodnevnom životu, kao što je online.

Zaštita slobode govora i privatnost zahteva više od mikroprocesora – ono zahteva ljude koji su spremni da ustanu i promene vladine politike, prakse, pogrešna kulturna uverenja i druge dublje ukorenjene probleme. Tamo gde se rešavaju pitanja globode govora i privatnosti treba se zauzeti sveobuhvatniji pristup, gde se sloboda govora i privatnost – zajedno s drugim osnovnim pravima – trebaju rešiti, ali bez davanja prednosti jednom od ta dva pitanja. Znam da samo ako prihvatimo složenost ovog problema, možemo se boriti s njim i rešiti ga.