Kako zvuče ulice u Španiji?


Kako zvuče ulice? Ovim pitanjem počinje dokumentarac „Zvuk ulica“ [špa.] koji oslikava profesiju i životnu filozofiju muzičara kao što su Manuel Markos, El Terasa de Heres, Pedro Keke Romero, Litl Boj Kike i dvojica kantautora, kao i jedna grupa, Los Milčakas, koji rade na otvorenom.

Produciran od strane BuenaWille [špa.], koji promoviše kulturne projekte, dokumentarac je prikazan u maju dve hiljade trinaeste pod licencom Creative Commons [eng.]. Bez ikakvog profita, namera filma je promocija ulične muzike i prikazivanje javnosti iskustva i svedočanstva ovih muzičara.

„Ja sviram zbog ljubavi prema muzici i zato što moram“, priznaje Abdul Jabar, pevač i gitarista na ulicama Granade, koji nakon gubitka posla, nije video drugu mogućnost da iskoristi svoj talenat osim „snalaženja“. Protagonisti filma žive i daruju svoju umetnost na jugu Španije gde je, prema njhovim rečima, klima topla a ljudi su prjemčiviji. Većina govore o najpozitivnijim aspektima svog posla ali i o poteškoćama ovog načina života, kao što su ravnodušnost prolaznika, slaba fleksibilnost predstavnika vlasti, ekonomska nesigurnost, pa čak i prijave komšija koji ih ponekada gađaju predmetima i hranom jer im smetaju, kao što se desilo Abdulu.

Ovde možete pogledati ceo dokumentarac:

Ipak, postoje i oni koji cene ljude koji šire radost na ulicama. Jedan korisnik Jutjuba je na internetu postavio snimak grupe Milčakas, koja se pojavljuje i u dokumentarcu, koji ima više od sedam hiljada pregleda i ispod, između ostalih, stoji i sledeći komentar:

This wonderful group in Granada, Spain brings so much joy and happiness to the constant stream of tourists and locals that pass them on the way to Alhambra or perhaps, Sacromonte. Their music is a blend of Spanish, reggae and a few other styles.

Ova sjajna grupa iz Granade, u Španiji donosi toliko radosti i sreće stalnom protoku turista i stanovnika koji pored njih prolaze od Alhambre do, možda, Sakromontea. Njihova muzika je mešavina španske muzike, regea i još nekih stilova.

Ove umetnike povezuje talenat i ljubav prema muzici od koje žele da žive, ali većina sanja o tome da se promoviše, postanu poznati i da mogu da sviraju u barovima. Biti na ulici nije lako i čini se da se takav rad svaki put sve više komplikuje. Na primer, to je slučaj u glavnom gradu Španije jer im je Gradska skupština otežala posao. Naime, ko želi da svira na ulicama Madrida trebalo bi da prođe audiciju za dobijanje dozvole za nastupanje u centralnom delu grada. Ulični umetnici, čak i kada dobiju dozvolu, suočavaju se sa čitavom serijom ograničenja [špa.] koja se, između ostalog, tiču vremena nastupanja, udaljenosti između svakog muzičara, širine ulica gde je dozvoljeno da se svira i nivoa buke.

Nove mere su izazvale kritike od strane raznih umetnika. Naročito se ističe jedan snimak [špa.] u kom muzičari kritikuju ograničenja vlasti, pevajući pred žirijem audicije što je i snimljeno skrivenom kamerom. O humorističkom snimku se govorilo i u štampi i na društvenim mrežama tako da na Jutjubu broji već preko trista pedeset hiljada pregleda:

Ovde je deo pesme koju je izvela grupa Potato Omelete Bend:

Ay mi Madrid, pobre ciudad mía, que quitan artistas para poner policías, tú que eras toda alegría, ahora gris color ceniza, no hay mejor jurado que el de la gorra, a veces no hay nada, a veces te forras …pobre músico que no se ha vendido, esta ciudad no es para artistas.

O moj Madride, moj siroti grade, sklanjaju umetnike da bi doveli policiju, ti koji predstavljaš radost, sada si obojen u pepeljasto sivo, nema boljeg sudije od pandura, ponekada mrka kapa, ponekad si pun ko brod… jadan muzičar nije se prodao, ovaj grad nije za umetnike.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.