- Global Voices na srpskom - https://sr.globalvoices.org -

Dan Blog akcije u Jamajci: Šta policija može učiniti

Kategorije: Karibi, Jamajka, Digitalni aktivizam, Građanski mediji, Ljudska prava, Politika, Prava, Vlade

His killing did something to me; it tore me apart, for I was a part of this unwarranted and brutal abuse. I represented the group the soldier came from and I felt shame, anger and confusion all in one. The victim was mentally challenged, he was ill, he was helpless and he was murdered for it. I felt sick to the pit of my stomach.

Njegovo ubistvo učinilo mi je nešto: to me je rasturilo, jer sam bio deo ovog neopravdanog i brutalnog zlostavljanja. Predstavljao sam grupu vojnika koji su došli i osetio sam stid, bes i zbunjenost, sve u jednom. Žrtva je imala mentalnih problema, bio je bolestan, bespomoćan i bio je ubijen zbog toga. Osetio sam mučninu duboko u svom želudcu.

Ovo su reči bivšeg policajca koji je napisao u knjizi koja otkriva sve, koja će uskoro biti objavljena, koja govori o internim pričama policijske brutalnosti u Jamajci. Vanparnična ubistva kao ovo su glavna tema o kojoj su blogeri u Jamajci odlučili da diskutuju [1] u njihovom delu [2] ovogodišnjeg Dana Blog akcije [3], nazvanom JA blog Dan. Datum koji su odredili da označe povod je bio, sasvim prikladno, treća godišnjica invazije na Tivoli, koja ima reputaciju “majke svih garnizona”. Bezbedonosne snage su bile u potrazi za Kristoferom “Dudus” Coke, koji je bio tražen za izručenje Sjedinjenim Državama za municiju i optužbe za trgovinu ilegalnih narkotika, ali do kraja vanrednog stanja u Kingstonu, broj poginulih je bio previsok, Coke nije bio u pritvoru do mesec dana kasnije [4] i gubitak života pomogao je da se okrene javno mišljenje protiv državnih snaga.

U članku koji najavljuje ovaj događaj [2], Cucumber Juice je napomenuo nekoliko ovakvih incidenata, napisavši:

It’s fair to say that ‘police’ here means ‘security forces.’ This is a touchy topic. Many people may be resistant to speaking up and out about this issue because they’re afraid but the plain fact is that in Jamaica there are far too many and frequent questionable incidents involving the security forces and civilians…the DPP doesn’t seem interested or committed to addressing this problem…or even willing to acknowledge that there is a problem. These incidents are now so frequent. Troubling. Scary for some, angering for others. Worrisome for most.

Fer je reći da ‘policija’ ovde znači ‘bezbedonosne snage’. Ovo je osetljiva tema. Mnogi ljudi mogu da budu otporni da govore o ovom problemu, zato što su uplašeni, ali činjenica je da na Jamajci ima mnogo učestalih i sumnjivih incidenata koje uključuju bezbedonosne snage i civile… DPP ne izgleda zainteresovano ili posvećeno rešavanju ovog problema…ili čak spremni da priznaju da postoji problem. Ovi incidenti su sad baš učestali. Zabrinjavajuće. Zastrašujuće za neke, ljutite za druge. Zabrinjavajuće za većinu.

Ubistvo je opisano u uvodnom citatu, koje je Active Voice [1] nazvalo “mera problema s kojim se sada suočavamo”, koje je stavljeno u kontekst u ovom članku [5]:

From Bob Marley’s famous line about waking up in a curfew, surrounded by police all ‘dressed in uniforms of brutality’ to Lovindeer’s comical Babylon Boops…the police (often referred to as ‘Babylon’ in Jamaica) have been a popular subject for commentary and satire in Jamaica.

Od Bob Marlijeve čuvene linije o buđenju policijskog časa, okruženi policajcima, obučeni “u uniforme brutalnosti” do Lovinderovih komičnih Babilon Boops…policija (često nazivana i “Vavilon” na Jamajci) je bila popularna tema za komentare i satire na Jamajci.

Zvanični baner Dana Blog akcije za Jamajku; fotografija preuzeta sa dozvolom od JA Blog Day.

The official Jamaica Blog Day banner; image courtesy JA Blog Day.

23. maja, komentari su samo stizali. Cucumber Juice [6] je napisao:

Those of us who are content…for too many in the JCF [Jamaica Constabulary Force] and JDF [Jamaica Defense Force] to get away with extrajudicial behaviour that often amounts to murder…we too are guilty; we are complicit in the murders of our fellow citizens. Another way of putting it: it is as if you had your finger on the trigger too.

Oni među nama koji su zadovoljni…jer previše njih u JFC (policija Jamajke) i JDF (odbrambene snage Jamajke) se provuku sa vansudskim ponašanjem čiji ishod često dovodi do ubistva…mi smo takođe krivi; mi smo saučesnici u ubistvu naših sugrađana. Drugi način da se to kaže: to je kao da si stavio svoj prst na okidač.

Nekoliko blogera je uputilo na slučajMatthew Leea [7]. Active Voice [1] opisao ga je kao:

A generous young middle class boy, who gave two less fortunate friends a ride one day. The police descended on them as they drove through an affluent community…and after the usual controversial ‘encounter’ all three were shot dead in broad daylight.

Velikodušan mladić srednje klase, koji je povezao jednog dana dva manje srećna prijatelja. Policija ih je presrela dok su vozili kroz bogate zajednice…i posle uobičajenog kontraverznog “susreta” sva trojica su bila ubijena u sred bela dana.

Ona je nastavila:

I deliberately cite the case of Matthew Lee because he was not a ghetto youth, the perennial victims of encounters with the police. He was a young middle class youth, a former junior hockey champion, a citizen in good standing, yet the police didn’t bat an eyelid in killing him. This suggests that a new frontier has been reached and those of us who think our elite status will give us immunity from the violence that stalks the land please take note. They came for Keith Clarke in the wee hours of the morning, they came for Matthew Lee in broad daylight and they will come for you and me whenever they please. Welcome to a reality the poor in Jamaica have always known–the Police/Armed forces are not in control–they are completely OUT of control. ‘Wi a pay uuno fi murder wi,’ as one such hapless citizen remarked.

Ja namerno navodim slučaj Matthew Lee zato što on nije bio mladić iz “geta”,žrtve višegodišnjeg susreta sa policijom. On je bio mladić srednje klase, bivši juniorski šampion hokeja, ugledan građanin, ipak policija ga je hladnokrvno ubila. Ovo sugeriše da je nova granica bila postignuta i oni od nas koji misle da će se naš elitni status imuniteta od nasilja širiti zemljom molim da obrate pažnju. Oni su došli od Keith Clarke [8] u sitne jutarnje sate, došli su po Mathew Leea u sred bela dana i doćiće po vas i mene kad god im je volja. Dobrodošli u realnost koju su siromašni na Jamajci su od uvek znali – Policija/Oružane snage nisu kontrolisani – oni su u potpunosti VAN kontrole. ‘Wi a pay uuno fi murder wi’ kao što je jedan nesrećni građanin prokomentarisao.

Cucumber Juice [6] je rekao da je ona “gledala interesantne stvari koje se odvijaju na [njenom] Twitter tajmlajnu”:

Initially quite a few people tweeted their agreement with the police officer’s actions; the police had, in their eyes, succeeded in getting rid of yet another criminal (it is ironic that Mr. Dyer — the one who was wanted — was apparently on his way to a police station for his daily check in) and the other two who were caught in the crossfire simply should not have been there; too bad, so sad. Funny thing was that initial news reports were uniform that Matthew Lee was simply caught up, wrong place wrong time. Then some tweeters realized that Matthew Lee was the brother of someone they knew. O! Matthew Lee was that Matthew Lee; he was no longer an unknown. Suddenly the tweets of police support ceased or the views changed. Suddenly there was a personal connection to a killing caused by the police…and suddenly it wasn’t OK.

U početku je nekoliko ljudi izlagalo svoje slaganje sa policijskim akcijama; policija je, po njihovim očima, uspela da se otarasi još jednog kriminalca (ironično je to da je gospodin Dyer – onaj koji je bio tražen – bio očigledno na putu do policijske stanice na svoje dnevno prijavljivanje) a druga dvojica koja su bila uhvaćena u unakrsnoj pucnjavi prosto nisu trebala biti tamo; šteta, jako tužno. Interesantna stvar je bila da su se inicijalne vesti složile da je Matthew Lee bio jednostavno uhvaćen, pogrešno mesto, pogrešno vreme. Onda su neki tviteraši shvatili da je Mathew Lee bio brat nekog koga su oni znali. O! Mathew Lee je bio onaj Mathew Lee; on nije više bio nepoznat. Odjednom su tvitovi policijske podrške prestali ili su promenili stavove. Odjednom nastala je lična povezanost sa ubijanjem koju je izazvala policija… i odjednom to nije bilo u redu.

Ona je potom objasnila:

To my mind police officers pulled the trigger and should be held accountable but I am convinced that they are not the only ones to be blamed for Matthew’s and others’ deaths. The police and army only continue to act this way because they are allowed; their actions are buoyed by the continuing approval that they get from too many Jamaican citizens. The persistence of police and security force abuses is possible because too many in society do not see it as a problem. That is, of course, until it affects them…

When Ian Lloyd was killed by a police officer [9]who was later acquitted of murder [10] — a haunting part of the video that captured his death was the cheers of support for the police from the crowd. That ardent support was echoed when the police officer was acquitted; residents of Mr. Lloyd’s community thought him guilty of many things and of terrorizing the community so his death was seen as his justice. I wonder if residents will feel the same when a police officer comes for them, thinking them guilty of many things and a pariah to the community.

Iz moje perspektive, policija je povukla okidač i treba da snosi posledice ali ja sam uverena da oni nisu jedini okrivljeni za smrt Mathew-a i smrt ostalih. Policija i vojska samo nastavljaju ovako da deluju zato što im je dozvoljeno; njihove akcije će se održati zbog konstantnog odobrenja koje dobijaju od mnogo građana Jamajke. Istrajnost policije i zloupotreba sigurnosnih snaga je moguća, jer previše njih u društvu ne vidi da je ovo problem. To je, naravno, sve dok ne utiče na njih…
Kada Ian Lloyd je ubijen od strane policije [9]koji je kasnije bio oslobođen za ubistvo [10] — proganjajući deo video snimka koji je snimio njegovu smrt, je bila zdravica podrške policije iz mase. Ta revnosna podrška je odjeknula kada je policajac oslobođen optužbi. Stanovnici zajednice gospodina Lojda smatrali su ga krivim za mnoge stvari i za terorisanje zajednice pa je njegova smrt izgledala kao pravda. Pitam se hoće li se stanovinici osećati isto kad policajac dođe po njih, smatrajući ih krivim za mnoge stvari i jednakost u zajednici.

Ovaj članak [6] je takođe obradio “masakr” koji je inspirisao priču aktivnosti dana pre svega:

As many struggle to come to terms with the 73+ who were killed in Tivoli in May 2010, I am increasingly troubled by those who hold the view that those who died in Tivoli in May 2010 deserved to die; after all they had barricaded themselves in their community, they didn’t leave when urged to do so, they had supported Mr. Coke and his misdeeds, they had acted against the State. I cannot stress enough how dangerous this position is, to think that it’s OK for the police or army to mete out justice as either entity sees fit. Is that really justice? I’m not naive enough to think that when the police and army went into Tivoli in May 2010 that they met no resistance…but I cannot accept that the loss of 73+ lives should so easily be dismissed as mere inevitable consequence or collateral damage. Seventy-three lives wiped from our consciousness so easily? It cannot be. It cannot be we are so willing to thoughtlessly cede our freedom and the health of our society.

Here’s the thing: the problem of police and security force abuse did not begin with either the police or the army. The problem began with US. We have created and continue to nurture a society in which it is OK to devalue human life because of home address, community or other associations, or being in the wrong place at the wrong time. We have created and continue to nurture a society of gross and glaring but ignored inequity. That there are so many police and security force abuses is but a manifestation of how little we regard our fellow citizens, of — unknowingly it seems — how little regard we have for our own lives.

Uz veliku muku da se pomirim sa 73+ onih koji su bili ubijeni u Tivoli maja 2010., mene sve više muče oni koji su zadržali stav, nego oni koji su zasluženo umrli u Tivoli maja 2010.; posle svega oni su se zabarikidirali u svoju zajednicu, oni nisu otišli kada im je naređeno da to urade, oni su podržali gospodina Coka i njegova nedela, oni su delovali protiv države. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je opasna ova pozicija, da mislim da je u redu za policiju ili vojsku da sprovede pravdu po svom nahođenju. Jel to zaista pravda? Ja nisam naivna dovoljno da mislim da, kada su policija i vojska otišli u Tivoli maja 2010. nisu sreli nikakav otpor…ali ja ne mogu prihvatiti da gubitak od 73+ života treba tek tako biti otpisan kao puku neizbežnu posledicu ili kolatelarnu štetu. Sedamdeset tri života obrisana iz naše svesti tako lako? To ne može biti. To ne može biti toliko smo spremni da nepromišljeno ustupimo našu slobodu i zdravlje našeg društva.
Evo u čemu je stvar: problem policije i zlostavljanja bezbednosnih snaga nije počeo sa policijom ili vojskom. Problem je počeo sa SAD-om. Mi smo stvorili i nastavili da negujemo društvo u kome je OK da devalvira ljudski život zbog kućne adrese, zajednice ili drugih udruženja, ili da ste na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Mi smo stvorili i nastavili da negujemo društvo koje je ogromno i blistavo ali koje ignoriše nepravednost. Ima toliko policije i zloupotrebe bezbednosnih snaga, ali je činjenica koliko mi cenimo svoje sugrađane, – koliko god to nesvesno izgleda – toliko mi cenimo sopstvene živote.

Dan je bio ispunjen mnogim drigim interesantnim pričama: ova [11],koja je dala članovima policijske snage Jamajke šansu da pričaju anonimno o problemu; ova [12], koja je podsetila građane Jamajke “šta nas je dovelo do ovog stanja” iova molbu [13], koja je pozvala na ravnotežu, govoreći:

I submit that most of our security officers are not the evil beasts some would want us to believe. Likewise, majority of the persons in the inner-city communities are not criminals as some would have us believe. I can talk because I have benefited from personal experiences of both sides.

The deviant behaviour of some of our security personnel must be looked on more holistically. I humbly offer that each of us as law abiding citizens need to start with ourselves. Let’s begin by respecting the rule of law, by being disciplined, by stop supporting wrong doing when it suits us. Note I said us because I am as guilty as well.

Tvrdim da većina naših bezbednosnih oficira nisu zle zveri, neki bi želeli da verujemo. Isto tako, većina ljudi u gradskim sredinama nisu kriminalci kao što bi neki hteli da verujemo. Ja mogu da pričam jer sam imala koristi iz ličnog iskustva obe strane.

Devijantno ponašanje nekih od naših snaga bezbednosti mora da se posmatra više holistički. Ja skromno nudim da svako od nas poštenih građana treba da krene od samog sebe. Počnimo poštujući vladavinu prava, da budemo disciplinovani, tako što ćemo prestati sa podržavanjem pogrešnog delovanja kada nama to odgovara. Imajte na umu da sam rekao mi jer sam i ja kriv takođe.

Neki su iskoristili priliku da aplaudiraju [14]“preteranu posvećenost i hrabrost…naših policijskih oficira”, dokovaj video blog [15] ispituje zašto su vojne snage toliki problem u državi Jamajci. Drugi podsticajući tekst je bioovaj [16] koju je napisala Charamine, koji je strašan, iako ona zna da dobri policajci postoje – njen ujak je bio jedan od njih:

When I think of the police I think of my uncle who served for over 30 years and was by all accounts a good and true officer. The second thing that comes to my mind is Matthew Lee. A young man that does the same foolish things as me – is willing to help people whether they are ‘good’ or ‘bad’ people.

While the Jamaican police & army are so busy echoing the NYPD’s code of silence, I dont think that they are aware that without the messages and highlighting of good cops all that is highlighted are the actions of the rogues.

And so hard working voters like myself are as afraid of the police as the bad men.

Kada mislim na policiju, mislim na svog ujaka koji je služio [u policiji] preko 30 godina i bio je, po svim dokazima, dobar i pravedan policajac. Druga stvar koja mi pada na um je Mathew Lee. Mladić koji radi iste gluposti kao i ja – voljan je da pomogne ljudima bilo da su oni “dobri” ili “loši” ljudi.

Dok su policija i vojska Jamajke toliko zauzeti ponavljajući zavete ćutanja NYPD (Njujorške policije), ja mislim da oni nisu svesni da bez poruka i isticanja dobrih policajaca sve to je isticanje postupaka odmetnika.
I tako vredni glasači poput mene se boje policije, kao što se boje lošeg čoveka.

Možete pogledati sve doprinose JA blog Dana ovde [17]; i Twitter poruke ovog događaja ovde [18].

Fotografije koje su korišćene u ovom članku [19] slikao je Michael Thompson [20], i korišćene su sa 2.0 Generičnom Creative Commons licencom [21]. Posetite flickr galeriju Michaela Thompsona [20]. Fotografija zvaničnog JA blog Dana banera korišćena je uz dozvolu Jamaica Blog Day [17].