Ovaj članak je dio našeg specijalnog izvještavanja Kony 2012.
Svi koji su redovito pratili društvene medije ovaj mjesec morali su se susresti sa užarenom globalnom diskusijom oko viralne kampanje Nevidljive Djece za hvatanje ugandskog ratnog zločinca i vođe pobunjeničke vojske Josepha Konya.
I dok je kampanja Kony 2012 zasigurno privukla pažnju koju je tražila, mnogi Uganđani i Afrikanci smatraju da je poruka lišena nijansi neophodnih za razumjevanje konteksta, te da je više usmjerena na prikupljanje sredstava za opstanak same organizacije umjesto na osnaživanje ljudi pogođenih konfliktom.
Nadalje, mnogi građani Afrike smatraju da je prikaz ove široko rasprostranjene priče o Africi usredotočen na negativnu stranu zanemarujući uzlazne trendove na kontinentu.
Kao protuteža, mnogi su na Twitteru počeli postavljati priče o tome “zašto vole Afriku” sa haštagom #ZaštovolimAfriku.
Inicijativa koju predvodi Semhar Araia, bloger na Netverku iseljeničkih afričkih žena (DAWNS), počela se širiti svijetom na Twitteru 13. marta 2012.
Druga strana priče
I dok nitko ne osporava zasluge eksponiranja užasnih zločina počinjenih od strane Konyeve Božje vojske otpora, slijedeći komentari društvenih medija objašnjavaju zašto je ova debata ne samo “idejni rat” već borba za preuzimanje internacionalnog legitimiteta percepcije i naratizacije o cijelom kontinentu.
Skupina Sjevernih Uganđana, najvećih žrtava Konyevih zločina, je iskazala nezadovoljstvo sa sadrzajem videa Nevidljive Djece nakon javnog prikazivanja, kao što se vidi na Al Jazeerinom engleskom videu dolje.
“Ako ljudi u tim zemljama brinu za nas, ne bi smjeli nositi majice sa slikama Josepha Konya iz bilo kakvog razloga”, rekao je jedan od njih. “Time se slavi naša patnja.”
Drugi Uganđanin je rekao: “Postoje ljudi, neke nevladine organizacije (NGO), koje pokušavaju mobilizirati sredstva koristeći zločine počinjene u Sjevernoj Ugandi.”
Akcija kojom se želi pokazati pozitivna strana Afrike je dobila značajnu ulogu i u društvenim medijima. Američka studentica i afrofilka Karen Kilberg je sakupila nekoliko omiljenih postova o ideji, i citirala afričku blogerku Tatendu Murandi na Tviteru o tome zašto piše:
@JasamkraljicaNzinga: Već je vrijeme da uđemo u doba afro-optimizma riječima i akcijom
Kenijski novinar Paula Rogo sudjelovala je na Storify-u u debati oko “najboljeg i najgoreg” u “ZaštovolimAfriku”. Evo nekoliko izabranih postova od njene strane:
@mwanabibi: #ZaštovolimAfriku Mladost! Puna nade, optimizma i inovacije
@Sarenka222: #ZaštovolimAfriku Otporno, opažajuće, hrabro, nezavisno novinarstvo, čak i u trenucima intimidacije (cc: @dailymonitor 🙂
@UstaniAfrika: RT @texasinafrica: Inovacije poput mobilnog novca, crowdsourced krizno mapiranje. #ZaštovolimAfriku
Stara borba za afrički legitimitet naratizacije
Preuzimanje naratizacije o afričkom kontinentu kroz društvene medije nije novi pothvat. Slična kampanja pripremala se 2007. kroz afričke društvene medije nakon što je nekoliko prominentnih blogera pozvalo kolege blogere da se pridruže akciji “Zašto blogiram o Africi”.
Bloger Théophile Kouamouo iz Obale Bjelokosti postavio je 2008 slijedeća pitanja [fr]:
Bloguons nous pour la diaspora et le vaste monde, coupé de nos contemporains sur le continent ? Blogue-t-on sur l'Afrique comme on blogue sur l'Europe ou l'Asie ? La blogosphère afro-orientée a-t-elle quelque chose de spécifique à offrir au concert de l'universel version 2.0 ?
Ideja je bila nevjerovatna u tome što je ne samo uspjela izazvati provalu reakcija u zapadnom dijelu Afrike nego se proširila preko kontinenta do afričke anglofilske blogosfere. Govoreći o tadašnjoj ideji je Rombo, sa “Što misle afričke žene” , napisala nadahnut odgovor na pitanje Zašto ona voli Afriku:
Afrika mi je pod kožom. Afrika su glasovi u mojoj glavi. Afrika je svrbež na mojim leđima do kojeg ne mogu dosegnuti. […] Ona je prekrasna i snažna i toliko toga može pružiti, ona me inspirira i volim je iskreno ludo duboko. Ona je izudarana i u modricama i ponekad slomljena i još je više volim. Ona je uvijek u mojim mislima i mom srcu. Ne radi se o tome da sam odabrala da blogiram o Africi. Radi se o tome da nisam mogla ne blogirati. Stvarno bih željela da svijet u njoj vidi sve ono što ja vidim u njoj. To je drugi razlog zašto blogiram o Africi: da pomognem u ostvarenju ove želje.
Sokari sa Black Looks je tada dodala:
… ona me zna razljutiti i isfrustrirati, iznevjeriti, skitati se i biti pod utjecajem prilično strašnih likova od kojih su mnogi u dalekim zemljama. Ali ne mogu je prestati duboko voljeti – ona je živa, ona je stvarna i mudra i puna mnogih prekrasnih značajnih priča o humanosti i životu. Ona obiluje stasom i duhom. Volim kako se kreće, izraze njenog lica, ukuse njene hrane i miris i boje zemlje.
Bitka za preuzimanje legitimiteta naratizacije je uistinu stara priča. Bizavanga Wainaina je napisala značajan esej “Kako pisati o Africi” u 2005. Esej je preobličen u video pod nazivom“Kako ne pisati o Africi” u kojem pripovijeda glumac Djimon Hounsou:
U svjetlu duge iscrpljujuće borbe za prikazivnjem pozitivnih strana kontinenta, postavlja se pitanje zašto je promjena globalne perspektive kontinenta takav izazov i zašto je važna velikom broju ljudi.
Odgovor na pitanje zašto je važno osvjetliti pozitivnu stranu kontinenta ponudio je tijekom konferencije TED Afrika Euvin Naidoo, predsjednik južnoafričke Gospodarske Komore. On je tvrdio kako je povjerenje važan čimbenik za investiranje u Africi, i bolje razumijevanje svih nijansi kontinenta. On je rekao:
George Kimble je rekao “Jedina tamna stvar o Africi je naša neupućenost o Africi.” Zato počnimo osvjetljavati ovaj čudesan eklektičan kontinent koji toliko toga nudi [..] Prvi mit kojeg treba srušiti je da Afrika nije zemlja. Ona je sačinjena od 53 različite države. Zato se ne smije reći ‘uložite u Afriku’. To je besmisleno.
Ovaj članak je dio našeg specijalnog izvještavanja Kony 2012.