Ovaj post je deo našeg posebnog izveštavanja Kriza u Evropi [1]. Mnogobrojni protesti koji su usledili nakon donošenja mera štednje u nizu evropskih zemalja koje se suočavaju sa velikom dužničkom krizom [1], trebali su nas naučiti da kada se nacionalna ekonomija nalazi na milosti i nemilosti kamatnih stopa i finansijskih tržišta, pre ili kasnije možemo očekivati da će ljudi izraziti svoje nezadovoljstvo. Pogotovo u zemlji koja je, kao Italija, već godinama pod lošim državnim upravljanjem, i gde budžetskom i demokratskom deficitu, treba dodati i manjak informacija.
Od sredine januara, Italiju je zahvatio talas protesta, koji je započeo na Siciliji s mobilizacijom poljoprivrednika, vozača kamiona i ribara, uglavnom vlasnike malih poslova, kojoj se kasnije pridružilo i stanovništvo Sicilije u celini, uključujući i radnike koj obavljaju fizičke poslove, studente i nezaposlene osobe. Pokret operiše pod imenom Forza d'Urto [2] (“Šok sila”), poznatiji kao “Vile Pokret”.
Od 16. januara, kamioni su zakrčili ceste i autoceste ovog ostrva koje su bile u zastoju [4] šest dana kroz najmanje 26 blokada, što je ometalo protok robe i dovodilo do zastoja u poslu, s dugim redovima za benzin i prazne police u supermarketima.
Protesti su se kasnije proširili i na druge regije [5], uz štrajkove i blokade širom Italije. U Rimu, za vreme protesta ribara ispred Doma Poslanika, tri protestanta su povređena [6]. Masovna mobilizacija protiv paketa štednje koji je pokrenuo premijer Minister Mario Monti i njegov kabinet [7], jadikuje posebno zbog naglog porasta cene benzina. Međutim, tokom prvih nekoliko dana protesta, italijanski mediji se uglavnom nisu oglašavali, osim nekoliko lokalnih novina, kao što Marco Cedolin ističe u svom blogu Il Corrosivo [8] :
Da li je protest toliko marginalan da ne zaslužuje ni izveštaj od 50 sekundi, jedan od onih koji su obično rezervisani za raspravu o najnovijoj tetovaži neke poznate ličnosti?
Sektori u štrajku protestuju protiv vladinog paketa liberalizacije, ali su ujedinjeni u smislu odvajanja od cele “političke kaste”: od ribara koji tvrde više neće moći da izdrže troškove obavljanja svojih zanata zbog oporezovanja; vozača kamiona koji ne mogu prihvatiti da voze robu za nisku naknadu koju određuje konkurencija na otvorenom tržištu zbog porasta cene benzina. Zbog toga, mobilizacija je dočekana s puno skepse i optužbi da samo predstavlja skup uskih interesa.
Na Fuori Onda Blog [9] David Incamicia odražava ovo stanovište, koje teži da kritikuje pokret zato što je prebacio svu krivicu na sadašnju vladu, koja je u novembru prošle godine nasledila od Berlusconija zemlju sa slomljenom ekonomijom i poljuljanim medjunarodnim ugledom:
Oni koji su odlazili na trgove sigurno su imali jak razlog da to učine do pre nekoliko nedelja, kada su neodgovornost “vodjstva jednog čoveka” i njegovo tvrdoglavo odbijanje da se odrekne vlasti samo dodatno otežavali donošenje odluke u zemlji gde je socijalna situacija vrlo napeta.
Ali danas, upravo da bi izbegli nepovratni pad, svako treba da igra u istom timu (…) Sebične interese treba ukloniti bez oklevanja i bez izgovora. Isto važi i za jake demagoške diskurse koji dolaze i s desne i s leve strane.
Dok oni koji su željni da iskoriste priliku da izraze kritiku protiv sadašnje vlade (kao krajnje desna stranka Lega Nord, sada u opoziciji), izgleda da zanemaruju činjenicu da je pokret poljoprivrednika (ili Vile Pokret) zapravo nastao prošlog leta [10], a ribari organizuju štrajkove od 2008. Ovde postoji nesposobnost (ili nedostatak volje?) da se odredi priroda pokreta, što utire put konfuziji i iskorištavanju za različite političke svrhe.
Tokom štrajka, glavni mediji su se usresredili na navodno mešanje mafije [11] i smrti traktoriste u Asti [12], dok se broj stranica na Facebook-u posvećenih ili povezanih s pokretom uvećavao, otkrivajući, između ostalog, brojne veze [3] s neofašističkim pokretom Forza Nuova [13], koji podržava Vile Pokret. Često korištene oznake rasprava na Twitter-u bile su #fermosicilia [14], #forzadurto [15] i #forconi [16].
Sledeći komentar postavljen od strane Veneti stufi [17] na ono što se označava kao službena Facebook stranica pokreta [18] predstavlja ovu zbrku:
Međutim, u različitim protestnim šetnjama koje su bile organizovane u raznim gradovima širom Sicilije, uključujući Gela (na videu) i Palermu, tu su bili studenti, nezaposleni i mladi ljudi raznih političkih pripadnosti, što se može videti iz sledećeg novinskog obaveštenja [19] potpisanog od strane Studentato Autogestito Anomalia [20] (Drugačiji Samostalni Studentski Centar) i od Laboratorio Vittorio Arrigoni [21] (Radionica Vittorio Arrigoni), dva glavna gradska socijalna centra:
Mi, borci iz socijalnih centara i na okupiranim prostorima Palerma, podržaćemo borbu Vile Pokreta i kamiondžija, jer je to rezultat poštene bitke i zato što je puna pozitivne i “nespojive” energije, zbog toga, kao i uvek, ćemo stati na stranu onih koji se bore protiv krize i protiv ovog nepodnošljivog sistema.
Marco Cedolin smatra [22], da protest zaslužuje pažnju jer pokušava preći ideološke podele:
Neuspeh javnog mnjenja da shvatiti prirodu protesta je, a možda i posebno, neuspeh masovnih medija da ispriča priču, još jedna baština Berlusconijevih godina (Italija je 61. u Reporteri Bez Granica indeksa slobode svetske štampe za 2011 -12 [23], i ona s kojom političari i dalje oklevaju da se bave [24]. Davide Grasso je napisao na blogu Quiete o Tempesta [25], da je protest Vile Pokreta bio:
Na kraju, Nicola Spinella piše na Agoravox [26] :
Izgleda da je došlo do zastoja u dijalogu između vlade i pokreta, a novi talas protesta je trebao započeti u ponedeljak, 06 februara [27], uz mirne sedeljke u nizu gradova na Siciliji. Poslati su izveštaji o nekoliko takvih sedeljki [28], ali izgleda da su odgodjene planirane okupacije morskih luka i rafinerija nafte. Dugi redovi na benzinskim pumpama [29] u Messini su prijavljeni u subotu 04 februara, zbog navodne pripreme za štrajkove.
Ovaj post je deo našeg posebnog izveštavanja Kriza u Evropi [1].