Na internetu smo prošlog 17. februara, na dan njenog rođenja,slavili život portorikanske pesnikinje Hulije de Burgos (1914-1953), posvećeno promovisanju slobode izražavanja širom sveta.*
Svako ko je čitao njenu poeziju i prozu priznaje da se ovaj glas rodio van svih konvencija. Ovde je jedan primer:
Ja sam sebi bila put
Ja sam želela da budem kako su muškarci to želeli:
jedan pokušaj života;
igra žmurke sa svoji bićem.
ali bila sam sačinjena od sadašnjosti,
i moja stopala ravna na obećanoj zemlji
nisu odolela da idu unazad,
i nastavljala su napred, napred,
ismejavajući pepeo da bih dobila poljubac
od novih puteva.
Na svakom koraku nastavljala sam put ka napred
moja leđa je paralo očajničko lepršanje
starih stabala.
Ali je grana zauvek odvojena,
i sa svakim novim bičevanjem moj pogled
se odvajao sve više i više u daljinu
shvaćenih horizonata:
i moje lice je dobijalo izraz koji je dopirao iz unutra,
određeni izraz koji je pokazivao osećanje
intimnog oslobađanja;
osećanje koje je proizilazilo
iz ravnoteže održane između mog života
i istine poljupca novih puteva.
Moj kurs sadašnjosti već se okončao,
osetila sam izbijanje iz svakog tla zemlje,
Tla bez istorije,
tla bez budućnosti,
tla uvek tla bez obala mora
svih ljudi i svih epoha.
I bila sam potpuna kao što sam bila u životu svome…
Ja sam želela da budem kako su muškarci to želeli:
jedan pokušaj života;
igra žmurke sa svojim bićem.
Ali sam bila sačinjena od sadašnjosti;
kada su me već glasnici obaveštavali
u kraljevskoj paradi starih stabala,
poželela sam da sledim muškarce,
a potčinjenost je ostala da me čeka.
Da je Hulija de Burgos i dalje živa njen rad kao spisateljice, reporterke i aktivistkinje u društvu,u ovom pograničnom prostoru bolje poznatom kao dijaspora borikua, imao bi nesumnjive tokove. Hulija je dobro poznavala iskustvo seljenja, jer je živela kratko na Kubi, a potom se uključila u kulturnu i političku aktivnost portorikanske i latinoameričke zajednice u Njujorku.
Da je Hulija i dalje ovde, imala bi 97 godina. I njeno lice ne bi bilo osvetljeno na markici #26 u Seriji književnih umetnosti Poštanske službe Sjedinjenih država. I hiljade pisama ne bi budilo pesničku radoznalost hiljade čitateljki i čitalaca.
Lepo kaže Libi Hulija Vaskes na internet magazinu Being Latino (Biti Latino):
La fama y el honor de Julia de Burgos ha llegado póstumamente, como suele sucederle a las mentes más creativas del mundo… (traducción mía).
Ali smrt je takva, preobražava nas u velike ili neprimetne mitove. I kako je Hulija bila genijalna, jer to njena poezija potvrđuje, njena mitska priča je neiscrpna.
Završavam ovaj doprinos njenom „Poemom za moju smrt“, koju je pročitala njena nećaka Konsuelo Saes de Burgos. Nadam se da će sve što sam ovde napisala poslužiti da se poveća transparentnost naših blogerskih glasova. Hvala ti, Hulija!
que nadie me profane la muerte con sollozos
ni me arropen por siempre con inocente tierra
que en el libre momento me dejen libremente
de disponer de la única libertad del planeta
Julia de Burgos
niti me zauvek obuku u nevinu zemlju
neka me u trenutku slobode ostave slobodnu
da raspolažem jedinom slobodom na ovoj planeti
Hulija de Burgos
*Od sada ću deliti bitne informacije u vezi sa maštom borikua koja se manifestuje u dijaspori, naročito kada je u pitanju ona u vizuelnim umetnostima, pisanju i novim projektima koji obezbeđuju intimnu i planetarnu ravnotežu.