- Global Voices na srpskom - https://sr.globalvoices.org -

Bolivija: Ujakova priča i druge prevare

Kategorije: Južna Amerika, Bolivija, Građanski mediji, Humor

To su često najstarije prevare, ali ljudi i dalje nastavljaju da padaju na njih. U Boliviji, kao i drugim zemljama Južne Amerike, prevara ili pokušaj prevare se često naziva “Cuento del Tio” (Ujakova priča). Prema Vikipediji [španski] [1], ovaj termin dolazi iz priča ispričanih od strane prevaranata, koja govori o tome da su on ili ona dobili nasledstvo od ujaka, ali da im je potreban novac za dug put kako bi otišli po nasledstvo. Prevarant traži pozajmicu uz obećanje da će vratiti više od pozajmljenog iznosa. Naravno, prevarant se nikad ne vrati sa tog ‘puta’. Postoje mnoge vrste ovakvih prevara, ali  sve se završe tako što neko bude prevaren za novac ili  druge dragocenosti.

Nekoliko bolivijskih blogera pozvalo je ostale da ispričaju svoja iskustva sa prevarama. Iako se sada mogu osvrnuti na sve to, pa čak i smejati na niz ovakvih nesrećnih događaja, to služi kao lekcija drugima. U El Alto, Aleksis Arguello piše o svom iskustvu prilikom kupovine polovnog mobilnog telefona na jednoj od gradskih tržnica [španski]. [2] Ove tržnice koje razume se prodaju ukradenu robu su poznate po tome što su mesta na kojima lako možete biti prevareni. Arguello je bio spreman i preduzeo je sve mere opreza kako bi bio siguran da će mobilni telefon koji bude kupio biti u potpunosti funkcionalan. Posle manjeg pregovaranja, dogovorili su se oko cene:

“Te doy 250″ le dije, “noooo, hazme una mejor oferta. ¿A cuanto encuentras este equipo en las tiendas?” me dijo mientras ponía las cosas en su lugar”, “yo sé, pero es lo que puedo ofrecerte” le dije, “mmmm, ya ni modo, porque recién lo he jalado” dijo, “vale, pero ojalá no sea yo tu próxima víctima” dije mientras sacaba el dinero y le pagaba. Así, recibí el equipo, miré de un lado a otro para cerciorarme de que no me vengan luego con el cuanto del tío “ese es mi celular joven y este el ladrón…”. Inmediatamente tomé uno de los vehículos de transporte público con rumbo a La Paz.

“Dajem  250″ (oko US$35) rekao sam. “Neeee, daj mi bolju ponudu. Koliko ovakvi telefoni koštaju u radnji? „rekao je stavljajući stvari na mesto. “Znam, ali to je sve što mogu ponuditi, rekao sam.” Mmm, u redu šta god, jer upravo sam ga ukrao “, rekao je on. “U redu, ali se nadam da ja nisam sledeća žrtva”, rekao sam, dok sam vadio novac da platim. Dobio sam telefon, pogledao sam okolo kako bih se uverio da neko ne dođe sa Ujakovom pričom i kaže: “To je moj mobilni telefon, mladiću, vi ste lopov …”Odmah sam seo u vozilo Javnog prevoza i uputio se prema mestu La Paz.

Kada je stigao u svoju kancelariju, nije mogao da uključi telefon. Posle  nekoliko pokušaja, otvorio je telefon i video da je ispunjen gitom. Dakle, uprkos opreznosti kako ne bi bio žrtva saučesnika koji dolazi do njega nakon kupovine telefona, Arguello nije pažljivo proverio telefon. On kaže da, iako je izgubio novac, može da se osvrne na to sa osmehom jer život je suviše lep da bi se nervirao.

Mnoge od ovih prevara igraju na emocije, naročito na vlastito saosećanje prema drugima. To se desilo blogeru Pepea Fuentes u gradu Sukre. Sve se dešavalo u njegovoj kancelariji, kada je prišla žena sa suzama u očima govoreći da joj je sin poginuo u obližnjem gradu [španski]. [3]Njoj je bio potreban novac kako bi vratila telo kući da ga sahrani. Međutim, bilo joj je potrebno samo preostalih 80Bs. (oko US$11) za pun iznos.

fue tan convincente y tan emotivo que mi corazón de piedra se volvió por un rato humano, saque los 50 bs que tenía en mi billetera y se los di diciendo que con gusto le hubiera dado más si hubiera tenido, la otra me abrazo me agradeció y se fue.

(Ona) je bila toliko ubedljiva i emotivna da se moje srce od kamena ovaj put pretvorilo u ljudsko srce, izvadio sam 50Bs (oko $US7) i dao joj rekavši da bih sa zadovoljstvom dao i više da sam imao, zagrlila me je u znak zahvalnosti i otišla.

Tek nakon što je žena napustila Fuentes je počeo da se pita da li je bio prevaren, ali samo da se uveri, otišao je do druge obližnje kancelarije i upitao da li je žena dolazila. I dve druge kancelarije su joj dale novac , ali je ipak želeo da joj da šansu, dok nije ugledao nešto napolju  što ga je uverilo u suprotno.

pero después la veo en la tienda a media cuadra comprando una botella de trago riendo con un tipo, me ven, se suben a un taxi y se hacen pepa. Yo tenía razón!! Si me mamaron!! Claro que el tener la razón no me hizo sentir mejor, me dejo sin un mango en mi billetera y con una desconfianza ante futuras situaciones similares.

Kasnije sam video u prodavnici pola bloka dalje, žena kupuje bocu alkohola i smeje se sa čovekom, oni su me videli, ušli su u taksi i odvezli se. Bio sam u pravu!! Prevaren sam!! Naravno, to što sam bio u pravu nije pomoglo da se osećam bolje, ostao sam praznog novčanika i sa nepoverenjem za slične situacije u buduće.

Međutim, nisu uvek odrasli ti koji pokušavaju da uzmu novac prevarom za alkohol od bezazlenih pojedinaca. Mario Duran, autor bloga Palabras Libres [španski] naišao je na dete koje je izmislilo priču [4], i drugo koje je na kraju otkrilo pravi razlog za taj čin.

Plaza Eguino. 1 pm. Joven, joven – escucho una voz que se dirige a mi. Miro y veo un colegial.
– ¿Que cosa?, respondo.
– Lo he perdido mi pasaje y vivo en El Alto, me dice con rostro compungido.
– ¿Cuanto necesitas?
– 3 Bs.-
Le doy las monedas… es dificil no tener pasajes y vivir lejos.

Camino unos pasos… digo para mis adentros “que caiman, he sido”. Retrocedo mis pasos, el mismo adolescente cuenta la misma historia a otro caiman, el adolescente me mira, le miro, empieza a correr y se pierde entre los automoviles.

La siguiente vez que escucho la misma historia con otros protagonistas, respondo “ya, cual minibus es, te embarco y te pago el pasaje”… algunos son cinicos y me responden “plata no mas quiero”. pregunto ¿y en que vas a gastar?, “en el tilin (juegos electronicos), pues”.

Plaza Eguino. 1 sat popodne. “Mladiću, mladiću” čujem glas kako mi govori. Pogledao sam i video đaka.
-„Šta?“ Odgovorio sam.
– “Izgubio sam autobusku kartu i živim u El Alto” (oko 20 minuta vožnje od La Paz-a), rekao je tužno.
– “Koliko ti treba?“
– “3 Bs.” (oko $US0.40)Ja mu dam novac … teško je nemati autobusku kartu i živeti daleko.

Udaljio sam se nekoliko koraka … i kažem sebi “Ja sam bio žrtva”. Vratio sam se nazad, a dečak je pričao istu priču drugoj žrtvi. Dečak pogleda u mene, ja gledam u njega, počinje da trči i izgubi se među automobilima.

Sledeći put čujem istu priču sa drugim akterima, odgovaram: “U redu, koji je autobus vaš, smestiću vas i platiću  vam kartu” … neki su cinični i odgovaraju: “Ja samo želim novac”. Pitam: “Na šta ćete ga potrošiti?“ (a oni odgovaraju): “Na video igrice, naravno.“